Suljagić: Mi u RS branimo svoje gole živote!

Tamo se zakon, vladavina prava, ne odnosi ni na sve Srbe i uopšte ne govorim o Bošnjacima i Hrvatima koji su parije, koji su suštinski, istinski izopćeni

Možete li, za početak, prokomentarisati utisak da se u RS još uvijek premalo čuje glas većinskog stanovništva koji bi mogao normalizovati stanje u BiH?

– Prvo, procesi koje smo preživjeli od devedesetih godina 20. vijeka i procesi koji se odvijaju danas nisu nikad stvari koje idu od dna prema vrhu, to su stvari koje idu od vrha prema dnu. Nisu se građani BiH srpske nacionalnosti sami od sebe digli 1992. i krenuli da ubijaju, nego je prvo došla neka paravojna formacija po zapovijedi negdje nekoga, pa ušla, recimo, u Bratunac, poklala 300 ljudi i ukinula bilo kakvu mogućnost razgovora o bilo čemu. Jer, u trenutku kad padne krv više nema o čemu da se razgovara. U tom smislu nemojte da previše očekujemo od naroda. Drugo, treba voditi računa o tome da je u smislu načina vladavine, RS kombinacija Bjelorusije i Kandahara. Bjelorusije u smislu strašne policijske represije. RS je, pored Bjelorusije, još jedini komad zemlje u Evropi gdje te policija može strpati u maricu, slomiti, izbaciti u kanal i otići, a da niko nikad ne snosi nikakve posljedice zbog toga. U smislu vladavine prava, RS je Kandahar, jer se tamo zakonska zaštita ne proteže ni na sve Srbe, a kamoli na nesrbe. Tamo u vladavini prava uživa jedna klijentelistička skupina.

Ovdje je maloprije bio Blažo Stevović, jedan od rijetkih ljudi koji u RS normalnu priču priča decenijama. Za to vrijeme Trebinje se mijenjalo od Vučurevića, preko Ćuka, do novog Vučurevića, promijenile su se tri političke opcije, a generalna priča je ista. Stevović ostaje manjina u svojoj većini sve te godine…

Kažem opet, nemojte da previše očekujemo od većine u ovoj zemlji. I ne samo u ovoj zemlji, nego bilo gdje drugdje ne može se očekivati previše od ljudi koji ne uživaju nikakvu pravnu sigurnost. Ne bih da ispadne da branim srpske nacionaliste, da branim četnike, da branim nacionalizam, samo objašnjavam zašto je to normalna pojava. To se sve događa kao rezultat politike koju provodi vlast. Kao rezultat te politike vi imate većinu koja maltretira Blažu Stevovića u Trebinju, većinu koja u Bratuncu poziva na nove Vukovare i Srebrenice, većinu koja se u Srebrenici ispred crkve na dan Svetog Preobraženja ruga majkama koje su izgubile djecu, objašnjavajući im da su njihova djeca među bajonetima Draže Mihajlovića. Kad bilo koja vlast ustanovi da je to kontraproduktivno jer ne donosi radna mjesta, socijalnu sigurnost, ekonomsku stabilnost, ekonomski napredak, ne donosi ništa, to će se promijeniti. Kao što se promijenilo u Srbiji kada je samo jedan čovjek u pravo vrijeme i na pravom mjestu, Aleksandar Vučić naime, došao do tog zaključka. Mi trenutno na vlasti u RS-u imamo najgore ljude koji mogu da postoje. To su ljudi do kraja cinični, ljudi koji se neće ustručavati da Željka Cvijanović podnese krivičnu prijavu protiv mene, a da istovremeno njen ministar unutrašnjih poslova kaže da će za istragu o tome ko je pokrao Birač trebati četiri godine, što znači da nikad niko neće odgovarati što je ukrao stotine miliona. Sa druge strane, to implicira da će oni radije izazvati nasilje, ići u eskalaciju, podizanje tenzija, nego što će se baviti svojim poslom. I to nije uopšte sporno, čak je normalno da je tako, s obzirom na to da je riječ o krajnje kvarnom ljudskom materijalu.

Spomenuli ste promjena odozgo, promjena odozdo…

– Da. I Koalicija 1. mart je prvi pokušaj promjene odozdo.

Ja mislim da je drugi, poslije inicijative Glasaću za Srebrenicu, koja je obezbijedila vlast onima koji ne dozvoljavaju da Srebrenica postane dio RS na način na koji je to sad…

– Na način na koji je to, recimo, Bratunac.

Da. To je bio pokret koji je krenuo odozdo…

– Jeste, krenuo je iz raje.

… kad ste se odvojili od partija i skupili kritičnu masu ljudi koji su shvatili o čemu se radi. Vlast, međutim, biraju birači koji su, kako se čini, u ovom trenutku u RS većinski ponovo negdje između radikala Dodika i mutnog radikala Bosića, odnosno SNSD i SDS, koji su ustvari isti.

– Hm, prvo, mislim da to nije jedini izbor. Drugo, bilo ko drugi je bolji od Dodika. Ne zato što mislim da je Dodik nešto naročito pametan i ozbiljan političar koji će ostvariti svoje ciljeve i uspjeti da otcijepi 49 posto BiH, nego zato što je on od 2006. do danas demonstrirao da ga ne zanima ništa i niko drugi osim Milorada Dodika i ništa drugo do da Milorad Dodik ostane na vlasti. Ako već ne može SNSD, onda on lično. Dodik će svakoga pustiti niz vodu da bi on lično ostao na vlasti. I, ubjedljivo je najvažnije to da se on neće ustručavati da izazove organizovano, ako treba i masovno nasilje da bi kreirao percepciju kako je on jedini koji može zaštititi RS i da bi osigurao glasove da ostane na vlasti. E, sad, problem je što niko, pa ni on, nema odgovor na pitanje o tome šta će se dogoditi ako povratnici nekad odgovore, a vjerujte, dara je počela da prevršava mjeru. Ako na neku provokaciju bude odgovoreno istom mjerom, ako na pokušaj da nekog premlatiš pred džamijom bude odgovoreno tako što tebe pošalju na intenzivnu njegu u Banju Luku, šta će se tad dogoditi? On nema odgovor na to pitanje.

Koliko smo blizu takvom odgovoru?

– Ako se ovo nastavi, dakle, ako SNSD nastavi voditi politiku kakvu sad vodi, mi smo od toga udaljeni svega par mjeseci.

Policija kriminalom finansira kriminal

Za par mjeseci počinje predizborna kampanja.

– O tome i govorim. Jer, ne može se dogoditi da 200 ili 300 ljudi poziva na novo masovno klanje 50 metara od policijske stanice, da nijedan policajac ne izađe da pita šta se to događa, a da to nije rezultat politike koju vodi vlast. Jer komandir Policijske stanice u Bratuncu zna da će, ako izađe i postavi nekom pitanje o tome šta se tu događa, izgubiti posao.

Koliko je tu u pitanju lični interes? Nedavno je Slobodan Vasković napisao da, parafraziram, zamjenik komandira policije u Vlasenici, koji je uz to Bošnjak, organizuje nerede da bi dokazao da je situacija vrlo loša i da sve to radi zato da bi sačuvao svoj posao i zato što ima svoju bandu koja operiše u FBiH za račun federalnih kriminalaca, a oni mu vraćaju tako što u Vlasenici rade za njega…

– Ne znam ko je zamjenik komandira policije u Vlasenici i ne znam ništa o tome. Generalno, u tim stvarima vjerujem Slobodanu Vaskoviću, ali kažem, nisam upućen ni u kakve činjenice i ne mogu tu donositi sud. Međutim, naravno da nikad niko ne može ignorisati lični interes, jer to u dobroj mjeri motivira ponašanje svakog pojedinačnog čovjeka na planeti Zemlji.

Jeste li u 1. martu radili analize o sastavu policije u RS?

– Jesmo, to je strašno. Broj zaposlenih nesrpske nacionalnosti u MUPRS doslovno se mjeri u promilima.

Policija je organ koji treba da čuva ljude koji tamo žive. Ako uzmemo u obzir biologiju, godine, čini se da je tu sve manje ratnih zločinaca, ali kad pogledamo akcije koje u RS prave državne institucije, u svakom hapšenju kriminalaca padne i poneki policajac…

– Tačno, tako je. I sasvim je razumljivo da tamo ne možeš vjerovati policiji jer, ponavljam, tamo se zakon, vladavina prava, ne odnosi ni na sve Srbe. Ovdje uopšte ne govorim o Bošnjacima i Hrvatima koji su parije, koji su suštinski, istinski izopćeni, koji ne uživaju apsolutno nikakvu zakonsku zaštitu. MUPRS se iz zločinačke organizacije, kakva je objektivno bio u trenutku kad je potpisan Dejtonski mirovni sporazum jer je bio masovno uključen u masovne zločine između maja 1992. i jula 1995, u međuvremenu pretvorio u kriminalnu organizaciju, dakle u organizovani kriminal. Vi tamo imate službenike policije koji učestvuju u švercu stoke, zaista imate to da ne prođe ozbiljna akcija državnih organa represije a da ne bude uhapšen neki službenik MUPRS iz ovog ili onog razloga. Ali treba i tu praviti razliku. Znam da ću sad zvučati kao da patim od teorije zavjere, ali unutar te kriminalne organizacije postoji jedna manja organizacija koja još uvijek ima isključivo politički zadatak – provođenje ciljeva postavljenih na sjednici, mislim da je bila 16, Narodne skupštine RS održane 12. maja 1992, kad su definisani strateški ciljevi srpskog naroda u BiH. Oni imaju apsolutnu i potpunu zaštitu i njima ne možete ništa. I oni su u kriminalu, ali se iz tog kriminala finansiraju troškovi za ostvarivanje političkih ciljeva. Imate, dakle, cijele policijske stanice i centre javne bezbjednosti ogrezle u kriminalu, a iz para koje se zarađuju švercom stoke preko Drine se, recimo, nagrađuju policajci koji idu od kuće do kuće i odjavljuju, arbitrarno i nezakonito, Bošnjake povratnike sa adresa na kojima oni žive. Mi na sudu dokazujem da je to nezakonito, mi se s tim borimo na jedini način koji imamo, instrumentima vladavine prava u ovoj državi.

Koliko je moguće da akcije državnih istražitelja dokažu tu vrstu veze kriminala i politike?

– Ja mislim da je to apsolutno nemoguće. Neki dan sam pročitao najprecizniju stvar o tome, da je sigurnosni aparat države kidnapovan od strane ljudi koji su do jučer učestvovali u komadanju ove države. I to je tako. Ako pogledate upravljačke strukture državnih organa u ovoj zemlji, vidjet ćete tu vrlo duboku sistematsku isprepletenost. Jer, oni ne hapse nikoga ko je iz te grupe. Nije uhapšen, recimo, komandir policijske stanice čiji policajci premlate povratnika i onda mu još odrežu nožem rep s glave u policijskoj stanici.

Čini se da je 1. mart prvi koji se, poslije Glasaću za Srebrenicu, ozbiljno posvetio mijenjanju tog stanja.

– Ne možeš stajati po strani. Razumijem da su SDS i SNSD, na osnovu politike sarajevske vlasti u prvim poslijeratnim godinama, mogli razumjeti ili mogli pomisliti da ćemo mi odustati od svoje zemlje. Ali se to promijenilo davno, 2000, a 2001. je tu već došlo do paradigmatske promjene. Ljudi koji su se vratili u tim godinama, ljudi koji se i dan-danas vraćaju, a povratak nije uopšte stao, ljudi se vraćaju, gledam to svojim očima svaki dan, vratili su se uprkos vlasti i politici koja je vođena u Sarajevu i uprkos svim vlastima. Znam po mojoj Voljevici, kad su se prvi ljudi vratili, tu je bilo naseljeno 2.000 srpskih porodica i prvih godinu dana je 50 ljudi spavalo u jednoj kući. Svaki dan je išla borba za kuću po kuću: odakle si ti? Iz Hadžića. Znaš šta, burazeru, ti si na mojoj privatnoj imovini, ne znam šta se dogodilo s tvojom, ali ja hoću da se vratim svojoj kući. Kuća po kuća i danas tamo od prijeratnih 2.000 stanovnika, živi negdje oko 300, ali ih živi 300 jer su se izborili za svoje. U međuvremenu se promijenilo mnogo toga. Nismo mi više ljudi koji smo bili 1996. ni ljudi koji smo bili 2000.

Nije preko ograde nego je moje

Ja sam u ljeto 1996. išao sa povratnicima koji su se sami borili za Jusiće, a Vi ste u ljeto 2013. sa federalnim ministrom Adilom Osmanovićem razgovarali o federalnom zakonu kojim se obezbjeđuju prava povratnika u RS. Znači, tek 17 godina kasnije institucije, makar Federacije, pokušavaju uraditi nešto što će te ljude zadržati tamo.

– Tako je i to uopšte nije čudno. Politika je u ovoj zemlji vrlo kratkovida, slijepa, gluha. Prvo ovo, dobra vijest je da će do kraja septembra Nacrt federalnog zakona o pravima povratnika biti pred Vladom FBiH i da će, najvjerovatnije po skraćenoj proceduri, biti upućen u Parlament FBiH. To je jako dobra vijest. Drugo, Jusići su bili izuzetak jer su bili blizu, odmah preko puta, a objektivno, malo dublje se tamo počelo ulaziti negdje 1999, 2000, 2001…

Izvinite, to je istočna Bosna. U Krajinu se 1996. počelo ulaziti bukvalno sa mašinama. Sjećamo se Kozarca…

– Kad kažem da su se ljudi vratili uprkos vlasti, Kozarac je najbolji primjer. U Kozarcu i Prijedoru je u jednom trenutku bilo 26.000 povratnika. Na posljednjim izborima glasalo ih je 3.500, hiljadu i po nije izašlo na glasanje, dakle tu fali 21.000 ljudi. Oni imaju imovinu tu, prijavljeni su, borave… Ljudi su se vratili i onda odatle, iz svojih kuća, otišli u Švicarsku, Švedsku, Njemačku…, zarađuju hljeb i popravljaju svoje kuće. Ali da se vratim na pitanje. Nije uopšte čudno da sad dolazi taj zakon jer ga nismo mogli imati 1998, 1999, pošto se tad moglo pomisliti da bilo koja pojedinačna stranka želi da stekne političke poene na tome. To ste mogli vidjeti i prije nekoliko dana kada je Dom naroda Federalnog parlamenta glasao protiv izmjena Krivičnog zakona kojim se kažnjavaju zločini motivirani mržnjom, što bi po meni bio veliki napredak, samo da bi spriječili SDP da kaže da su oni predložili taj zakon. Osim toga, poslije onako strašnog rata imali smo instiktivnu reakciju koja je glasila, otprilike, hajde da se mi prvo ovdje ušančimo jer je ovo naše, ovo smo osigurali, pa da poslije vidimo šta se događa tamo preko ograde. To je idiotarija, sljepilo, budalaština jer tamo preko ograde nije preko ograde, to je tvoje. Zato razumijem da su nekad ljudi koji su vodili politiku u RS-u mogli misliti da je njima više stalo do RS nego nama do BiH, da smo mi odustali od svoje zemlje, ali sad imam vijesti za njih: Ako je to nekad bilo tako, a nije, ako je nekad i izgledalo tako, e to se promijenilo.

Vi kažete da su SDS, SNSD mogli steći utisak da je Sarajevo odustalo od RS, ali problem je što se isto to moglo osjetiti i ovdje u Sarajevu.

– Pa naravno, do prije nekoliko godina. Mi insistiramo na ovim zakonima zato što postojeći zakonodavni okvir naprosto kažnjava one koji odluče da se vrate svojim kućama, da li iz FBiH u RS ili iz RS-a u FBiH. I zato je bitan ovaj federalni zakon, zato je bitan kantonalni zakon u Sarajevu, zato će do kraja godine i u Zenici biti usvojen takav zakon, u Tuzli također. Dakle, do kraja ove godine 1. mart će uspjeti da izdjejstvuje potpunu promjenu zakonodavnog okvira koji se odnosi na povratnike u entitet RS.

E, sad, plašite li se, ako i budu usvojeni, a treba računati da ide predizborna kampanja i da će tu biti malo…

– Bit će usvojeni, sigurno. Ne smije niko ovo odbiti.

… hoće li ti zakoni biti provedeni? Para ima sve manje.

– U to ne možete sumnjati. Ovo su zakoni koji ne koštaju ništa, oni ne nameću nove obaveze i to je najbolja stvar. Da je urađeno i ranije, ne bi ništa koštalo, kao što ništa ne košta ni sad i to je ljepota toga. Ovo je doslovno projekcija države u dio države koji je do sada poricao njeno postojanje kao takve. To se događa ovim zakonima. Kao što ja mislim da je izvanredno da se povratnici Srbi u Petrovac, Drvar, dolje Glamoč, sad ako hoće mogu liječiti u Kliničkom centru u Banjoj Luci, iako mislim da to nije dobro riješeno jer je napravljen sistem koji iziskuje nove troškove.

Da, ali u FBiH se problem rješava sistemski, zakonima, a RS to još uvijek radi tako što Dodik dođe u Grahovo…

– I zakiti…

… i kaže to će biti tako.

– To je ono, ponovit ću, da je RS mješavina Bjelorusije i Kandahara. Jedan čovjek odlučuje sve. Jedan čovjek odlučuje o tome za koga zakoni važe, jedan čovjek odlučuje o tome za koga zakoni ne važe.

 

O čemu pričati sa Sredojem Novićem!?

Čini se da je nemoguće nešto sistemski riješiti u RS. Ima li šansi da se nešto uradi na nivou države BiH?

– Ne može… O čemu trebam da razgovaram sa, recimo, Sredojem Novićem? Ne možemo Sredoje Nović i ja naći zajednički jezik o bilo čemu. Jer, čovjek je mentalno na istom mjestu na kojem je bio u maju 1992, samo što je u međuvremenu skinuo uniformu, navukao odijelo i stavio kravatu. Znate, poenta 1. marta je da omogućimo takvu promjenu političke dinamike koja će omogućiti državi da postane malo funkcionalnija i u tome i u nekim drugim stvarima. Poenta 1. marta je u tome da kao građanin BiH koji živi u Bratuncu imam pravo da učinim apsolutno sve u zakonskim okvirima da me od dva predstavnika iz moje izborne jedinice ne predstavljaju Aleksandra Pandurević i Lazar Prodanović. E, na to imam pravo.

Odluke i posljedice

Nakon izbora u Srebrenici, koje ste objektivno dobili vi iz Glasaću za Srebrenicu, četiri stranke koje se zovu probosanske zamalo su izgubile taj grad.

– Dobro, ali nisu. Zamalo… U politici je, vjerujte, zamalo najnerelevantnija stvar. Politika je vrsta industrije – i to je jedina stvar koju sam naučio iz afere vjeronauka dok sam bio ministar obrazovanja – u kojoj ne postoje dobre i loše odluke, nego samo dobre i loše posljedice. A to što su oni pokušali da urade u Srebrenici pa nisu uspjeli, proizvelo je dvije dobre posljedice. Prva je što nisu uspjeli nego se završilo onako kako smo mi htjeli, a druga to što smo pokazali da građani ove zemlje, kad se organizuju dobro, mogu da promijene stvar i mogu da drže odgovornim političare, svoje izabrane predstavnike.

To što je u temeljima 1. marta suštinski mijenja današnju BiH.

– U tome i jeste poenta.

Čini se da jedini Dodik to ozbiljno razumije.

– To samo pokazuje da, za razliku od dominantne većine političara u ovoj zemlji, Milorad Dodik ima nešto što makar izdaleka izgleda kao politička vizija. Jeste da je glavni u toj političkoj viziji i dalje Milorad Dodik, da je najvažniji Milorad Dodik, da je sve oko Milorada Dodika, da se sve tiče Milorada Dodika, da on odlučuje o svemu i tako dalje… Nastranu što ja prezirem tu politiku, to je nebitno, ali on komunicira tu viziju na sedmičnoj osnovi i najprofesionalniji je političar u ovoj zemlji. I kad on nas shvata ozbiljno, to je zato što mi jesmo ozbiljni. Mi jesmo ozbiljni u nakani da resetujemo političku dinamiku ove zemlje i to tako što ćemo omogućiti da se izabere najveći mogući broj nesrpskih poslanika iz RS-a u Državni parlament. Hoće li to biti četiri ili pet, to ćemo da vidimo. Dobra stvar je to što se naši građani, naša ciljna skupina, masovno prijavljuju. I problem kojeg Dodik i generalno vlast tamo sad imaju je situacija o kojoj sam maloprije govorio. Povratnika je u jednom trenutku u entitetu RS fizički bilo barem 200.000 i svi su oni imali prijavljeno prebivalište tamo. Zato je Sredoje Nović i predložio zakon o prebivalištu da vlast u RS može svesti broj nesrpskih glasova na ono što oni smatraju prihvatljivom mjerom, praksom koja je trenutno nezakonita, ali koju bi oni ozakonili usvajanjem ovog zakona, da sjedne neki komandir policije, otvori evidenciju prijavljenih prebivališta i kaže OK, imamo jedno 1.500 balija ovdje, ne treba nam 1.500, jedno 500 se može trpiti i onda lijepo iskriža ljude i završi posao. Jedina motivacija zakona o prebivalištu jeste da se izvrši, uslovno govoreći, administrativno etničko čišćenje RS 21 godinu nakon što je došlo do fizičkog etničkog čišćenja. Znam da nas Dodik shvata ozbiljno, znam da je na posljednjoj ili pretposljednjoj sjednici Izvršnog odbora SNSD pričao samo o 1. martu: uzeće pet mandata.

A zašto to ne vidi ovaj, hajde da kažem, probosanski blok?

– Vide, vide, nego trenutno imaju preča posla.

Šta im je taj preči posao?

– Ne znam ni ja šta, ali očigledno je da ga imaju. Niko ovim što se sad događa ovdje u Sarajevu nije razočaran kao ja. Jer, poslije izbora u Srebrenici imao sam direktne kontakte sa rukovodstvima svih ovih, uslovno govoreći, velikih partija u FBiH i svi su, da kažem kolokvijalno, bili za ovo, svi su bili zainteresovani, svi su bili za to da idemo u ovo kao jedan.

 

Vi insistirate na zajedničkoj listi tih stranaka na narednim izborima.

– To je zajednička lista za nastup na izborima za parlament entiteta RS i Državni parlament i, što se mene tiče, ona je imperativ. Svima koji o tome dvoje mogu reći da je raspoloženje naroda takvo da oni koji ne budu na zajedničkoj listi, poslije izbora neće postojati u RS-u, a imat će u dobroj mjeri implikacija i problema i na izborima u Federaciji, jer smo mi u stanju od toga napraviti temu.

Matematički imperativ

Kažete da probosanske stranke trenutno imaju važnija posla. Hoće li one te važnije poslove riješiti prije izborne kampanje?

– Mislim da hoće. U izbornoj godini nikad ne postoji ništa važnije od izbora.

Imate li nekakve rokove za ove koji bi trebali da sastave zajedničku listu za naredne izbore?

– Posljednji rok za predaju zajedničke liste je prošle godine bio negdje 9. juli. Prvo se odredi dan izbora, pa se onda određuju ostali datumi, rokovi su propisani zakonom.

Znači, imaju jedno devet mjeseci?

– Ima još jako mnogo vremena. Mi kontaktiramo sve stranke, hoćemo da počnemo da radimo na tome čim prije, mislimo da ne treba gubiti vrijeme, da ne treba čekati baš posljednji trenutak da se to uradi jer će, na kraju krajeva, samo po sebi imati veliki mobilizacijski efekat to kad građani ove zemlje vide da su se oni, pa makar dio njih, konačno oko nečega ujedinili, a utoliko bolje ako su se ujedinili u frontu i u borbi za ravnopravnost svih građana ove zemlje na svakom njenom komadu. I zato sam siguran da će to, ovako ili onako, biti završeno. Ima tu, na kraju krajeva, još jedna stvar. Ne tražimo mi ni od koga da se tu voli, mi ih molimo i tražimo od njih da kao razumni ljudi ustanove da je ovo matematički imperativ i da se povedu za tim. Mi ne tražimo da svi sad zakopaju neke ratne sjekire i da se počnu držati za ruke i pjevati, mi od njih tražimo da uvaže matematiku, da uvaže stvarnost i da uvaže eventualne posljedice u slučaju da to ne urade. U svim mojim dosadašnjim kontakatima sa svima njima, od Radončića do Tihića, vidio sam tu sposobnost da uvaže sve to.

Četiri godine mahanja repom

Da, ali je pitanje hoće li, ako ne bude zajedničke liste, poslije tih izbora biti nesrba u RS?

– Ako ne bude zajedničke liste, upravo je tako. Ovo je, objektivno, jedan od posljednjih pokušaja da osiguramo ravnopravnost u tom dijelu BiH za sve građane, bez obzira na njihovu etničku, vjersku i drugu pripadnost. Ako ne bude zajedničke liste, prva posljedica je da će doći do egzodusa ljudi natrag u FBiH. I oni koji ostanu u RS će biti predmet politike posrbljavanja, asimilacije ako hoćete, koja se vodi od kraja rata na ovamo. Posljedice će biti strašne.

Mogu li se te posljedice, ako ne bude zajedničke liste…

– Ako ne bude zajedničke liste, onda ćemo mi tačno znati da je šarena laža sve što se u Sarajevu priča o državi i da građani ovdje na vlast biraju ljude kojima je cijela Bosna od Marindvora do Kozije ćuprije.

Dobro, ali može li odgovor povratnika u RS na to biti ovo što se dešava sa školom, da se ljudi sami organizuju tamo i da se sami bore?

– Mi ne možemo ni od koga tražiti ili ga pozvati da to uradi, ali podržat ćemo i priključiti se svima onima koji smatraju da je pravac, u kojem treba ići ako ne bude zajedničke liste, kosovizacija entiteta RS. Ponavljam, ne mogu tražiti to ni od koga, ali mogu učiniti sve da podržimo roditelje u uspostavi paralelnog obrazovnog sistema, paralelnog zdravstvenog sistema, sistema socijalne zaštite, u kreiranju potpuno paralelnog sistema, jer očigledno ne možemo vjerovati institucijama entiteta RS pošto su one zločinačke po karakteru i kriminalne po prirodi.

Koliko možete vjerovati, hajde da kažem, našim ljudima u RS?

– Kojim našim ljudima?

Zašto vas napada Muharem Murselović?

– Prvo, da kažem da je Udruženje logoraša Prijedor ’92 jedna od članica Koalicije 1. mart i, kao i svaka druga organizacija, ima moju i našu bezuslovnu podršku. A ako je on našao za shodno da to uradi, nek’ ide njemu to na obraz, mi se time nećemo baviti. Mirso Duratović i Sudbin Musić imaju novu kancelariju, tamo rade, a ako Murseloviću to može stati pod obraz i pod kožu, eto mu, nek’ izvoli. Rekao sam Duratoviću odmah poslije toga da je bolje da ne uspijemo i da propadnemo pod našim uslovima, nego da uspijemo sa ljudima koji će nam sutra pucati u leđa. I to je jedina poruka koju mogu poslati svima ostalima. Bolje je tako, jer nije poenta ovoga da mi bilo kome omogućimo još četiri godine odborničkog ili poslaničkog mandata i paušala i službeni auto, i tako dalje. Nije poenta to, morat će se nešto promijeniti. U Srebrenici smo pokazali da nećemo pristati, ne pristajemo i nismo pristali na politiku kakva se vodila do sada. Kad je Srebrenica u pitanju, zadovoljan sam samo radom načelnika, jer je on i dalje na vrijednostima i na platformi na kojoj smo bili svi kad se vodila ta kampanja. Svi mi koji u ovome učestvujemo mogli smo raditi nešto drugo, ali izabrali smo da radimo ovo i nećemo to raditi da bi nekome omogućili da tamo još četiri godine maše repom pred Dodikom. To nećemo.

Plašite li se da bi mogli i Vi pojedinačno i pokret postati meta i ovog probosanskog bloka, kao što ste meta politike u RS?

– Ako neko misli da nama treba pucati u leđa, neka izvoli i nek’ puca. Nemam ništa protiv toga, znam samo da ću dosljedno, do kraja, do krvi ako treba, braniti ono u što vjerujem i ono šta rade aktivisti 1. marta. I ako ovdje neko misli da treba da nam puca u leđa, nek’ puca meni, nije nikakav problem, neka me nazivaju i ovako i onako, ali neka ne diraju našeg Edvina Pavicu u Rogatici, našu Dalilu u Višegradu, Asmira u Modriči… Neka njih ne diraju jer ti ljudi su avangarda onoga što će se u ovoj zemlji događati. Ti ljudi su započeli proces koji će trajati narednih 50 godina. U ovoj zemlji, da bi nešto bilo moguće za 30 godina moraš početi sad raditi na tome. E, to su ti ljudi. Ja sam tu najmanje bitan.

Urlati kad ga Hajrović gurne

Koalicija je na tapetu vlasti RS, a Vi lično ste postali gori nego Silajdžić i bivši reis Cerić zajedno. Je li to Dodikova potreba da ima nekog da ga isturi kao opasnost ili…?

– Pred prošle izbore, kad smo radili kampanju SDP-a, Reuf Bajrović i ja smo bili najsretniji kad smo u jednom trenutku, nakon ne znam koliko pokušaja, uspjeli izvući Dodika da otvoreno izađe protiv SDP-a. U dinamici izborne kampanje nama je to bilo jako važno, jer smo znali da rastemo i da nam on u tom trenutku pomaže da rastemo još više. Ali, on je tada bio apsolutno samouvjeren, toliko je bio jak da je nama trebalo tri sedmice kampanje da ga izvučemo na megdan. A činjenica da on sad sam i nepozvan izlazi nama samo govori da je on pravo slab. E, sad, ima tu i druga stvar. Spomenuli ste dvojicu ljudi, Cerića i Silajdžića, između nas je tu samo jedna temeljna razlika – mi, naime, radimo. Mi registrujemo birače, mi vraćamo ljude, mi ćemo osigurati povećanje izlaznosti građana nesrpske nacionalnosti u RS-u za procenat i u broju koje sad neću da govorim, ali svi će biti šokirani kad vide. Mi danas sjedimo u Sarajevu, a ja ću sutra biti ponovo u Bratuncu, pa u Doboju, pa u Srebrenici… Samo tokom srebreničke kampanje ljetos iza mene je pređenih 40.000 kilometara, od 15. januara kad smo počeli raditi prešao sam 100.000. Na pitanje gdje živiš, ja odgovaram u autu. Dakle, sve sam založio za ovo, spreman sam to braniti do kraja i ko god misli da nam treba pucati u leđa, treba voditi računa o tome da mi ovdje branimo svoje gole živote.

Vi to pucanje u leđa, koliko shvatam, koristite simbolički. Međutim, postoji strah da bi to moglo biti vrlo praktično. Kuću su Vam opljačkali, auto ukrali…

– Pokušali kuću opljačkati, ali auto, da, ukrali.

Tužili su Vas sudu…

– Najmanji sam tu problem ja. Nije problem što su meni pokušali provaliti u kuću i ukrali auto, nije problem ta krivična prijava Željke Cvijanović, to je stvarno smijurija. Ništa od toga nije problem, problem je što ovi ljudi iz Sarajeva koji su naši izabrani predstavnici na državnom nivou i dalje razgovaraju sa Dodikom i Dodikovim ljudima nakon što on pošalje specijalce na žene i djecu koji dođu da prouče fatihu u Kravici. Jučer slušam vijesti, u Norveškoj su konzervativci dobili izbore, međutim, ne mogu formirati vladu bez liberala, a liberali neće da razgovaraju s njima jer je u tom konzervativnom bloku i tzv. Progresivna partija koji su neonacisti. Liberali neće da sjednu s njima za sto zbog vrijednosti koje propagiraju, ništa drugo. I sad je moje pitanje sljedeće: dakle, sjednete za sto i razgovarate sa ljudima koji su poslali specijalce na Hatidžu Mehmedović, Muniru Subašić, Hajru Ćatić i stotine žena i djece, tu su bila djeca čiji su roditelji pobijeni u Kravici i došli su da prouče fatihu očevima tu gdje su ubijeni. Šta treba da se dogodi, treba li neko da založi život za to da se povuče ta vrijednosna crta i da se kaže ljudi ovo je neprihvatljivo, mi nećemo praviti nikakvu nikad vlast s vama, bit ćemo u opoziciji, ali nećemo razgovarati s vama jer vi specijalce, ljude do zuba naoružane i obučene, šaljete na žene i djecu, stoko jedna.

Ovim ste u suštini otvorili dva pitanja. Jedno je ponovo odnos većine: tretman vlasti u RS prema Vama otvara prostor svakoj budali da puca u Vas.

– Pa naravno, ovako to izgleda. Prvo te RTRS javno odstrijeli, stavi ti metu na leđa, pa ti onda Željka podnese krivičnu prijavu i onda neki lokalni kabadahija odluči da ti lično presudi. Pa kad završiš negdje u kanalu, onda u Sarajevu kažu dobro, nema veze, taj čovjek je bio malo incidentan, tražio je belaja, šta će on tamo. Šta ću tamo?!? Pa tamo mi je kuća, tamo mi je imovina, tamo mi je đedo ukopan, tamo mi je babo ukopan, tamo mi je amidža ukopan, tamo je sve što mene čini mnome… Moj identitet je direktno povezan sa tim komadom zemlje. A tako to izgleda, to je scenarij – dođu nekakve tri budale u tri ujutro pred kuću i policija odbija da izađe da izvrši uviđaj jer je padala kiša, nisu ostali tragovi, šta ćemo kog vraga mi…

Drugo pitanje je povlačenje te vrijednosne crte. Ko će s kim i na koji način pričati ako se evo 20 godina održava onakvo stanje kakvo je bilo u trenutku ne završetka nego prekida rata? Imamo li vremena da čekamo tih 30-40 godina potrebnih za promjene?

– Nemamo, mislim da ćemo pomrijeti od gladi jer ovi sve pokradoše. To je jedno. Drugo, nemamo 30, 40 godina jer… Da to kažem ovako: mene osobno i ljude koji rade u 1. martu ne obavezuje ništa od toga. Mi smo skupina ljudi čije je formativno iskustvo bio rat, kao što vjerujem da je rat bio formativno iskustvo za cijelo ovo društvo, da je ovo društvo trajno obilježeno time i da će ovo biti tako dok se neke stvari ne promijene na tumbe ili dok ne dođe do nekog novog rata. Nemojte da se zavaravamo. Jedino što nas obavezuje, evo sad govorim samo u svoje ime, jedino što mene lično obavezuje, jeste činjenica da su moji prijatelji bili u situaciji da u mnogo težim i gorim okolnostima rade mnogo teže stvari i da na kraju polože svoje živote zato da bih ja danas mogao otići u Voljevicu, pozvati prijatelje, gledati utakmicu reprezentacije BiH i onda urlati kad ga Hajrović gurne.

Da su mogli…

Šta ako vam policija RS uspije pobrisati sva prebivališta?

– Ma ne… Da je to bilo moguće, to bi već bilo završeno.

I onda sačekati da dođe policija…

– Ma neće.

… Pa piše prijavu za narušavanje javnog reda i mira?

– To već ne ide, to se nije dogodilo i neće se dogoditi. Neki momci koji rade s nama ušli su nedavno sa državnom zastavom u kafić Cunami u Bratuncu pa im je gazda stvarno pristojno rekao momci, ja vas ne mogu istjerati, ali vam ne mogu garantovati ni sigurnost. Ako hoćete zadržite se, ako nećete… Pa, vi vidite… Onda su oni tu ostali 15-20 minuta i otišli.

(Tekst je objavljen u magazinu Start BiH broj 384. od 17. 9. 2013.)