Sultanova Džamija-Poučne Islamske priče

Sultan Sulejman, jedan od najmoćnijih Osmanlijskih sultana , želio je da sagradi najveću i najljepšu džamiju, kakvu niko nikada do tada nije sagradio, kako to i dolikuje njegovoj slavi i njegovom imenu. Što je naumio, to je i učinio.

Izabrao je najljepše mjesto u cijelom Carigradu i, počeo graditi veliku džamuju sa četiri minareta. Nazvana je njegovim imenom, Sulejmanija džamija..

Priča se kako je sultan Sulejman našao najbolje graditelje i sve ih uredno plaćao, čak i više nego što su tražili, kako bi imao što više sevaba od ovoga hairli djela. Često je i sam učestvovao u gradnji džamije. Danima je nadgledao majstore kako rade, a znao je i sam nositi teško kamenje koje je ugrađivano u zidove džamije. Taman kada je džamija bila gotova i, kada će četiri mujezina sa četiri minareta proučiti prvi sabahski ezan i oglasiti poziv na sabah-namaz, sanja on te noći kako od svoga hajrata ima samo polovicu sevaba. Trgne se sultan, začuđen i pomalo ljut, i tako dočeka zoru i prvi ezan. Čim se malo razdani, naredi on da se sazovu njegovi veziri i najučeniji ljudi kako bi se s njima posavjetovao. Kada sultan ispriča svoj san, oni mu rekoše da u gradnji džamije, zasigurno ima još neko udjela. Sultan posla svoje glasnike da se raspitaju je li ko mimo njegova znanja nešto plaćao ili darivao za gradnju džamije. Tek nakon nekoliko dana, dovedoše pred sultana jednu skromnu staricu. Objasniše mu da ona živi sama u jednoj trošnoj kućici, i da se prehranjuje tako što svaki dan prosi po carigradskim ulicama.

– Pa zašto ste mi, onda, doveli ovu staricu? – upita sultan.

– Čestiti padišahu, ona kaže da je jednoga dana, kada je vidjela da se pravi nova džamija, kupila dvije-tri kile kreča i ubacila ih u carsku krečanu, eto, zato smo je doveli – rekoše njegovi stražari.

– A, od čega živiš, čestita starice? – blago je upita sultan.

– Od Allahove milosti, i milostinje dobrih ljudi – majčinskim glasom reče starica.

– A koliko si ubacila kreča u carsku krečanu? – ponovo će sultan.

– Eh kad bi ja to znala, plemeniti gospodaru. Bila su tri grumena, a svaki je mog'o biti veći od dvije ljudske šake kad se ovako sastave.

Sultan ustade, prošeta malo po svojoj carskoj odaji, pa strogim glasom naredi svojim stražarima da mu odmah donesu tri kese zlata. Kada se sluge vratiše, sultan priđe starici, pruži joj tri kese dukata i tiho reče:

– Uzmi ovo, od mene na dar. Od danas više nemaš potrebu da prosiš.

Starica podiže oči, blago ga pomilova svojim pogledom i, tiho reče:

– Plemeniti padišahu, neka ti Allah podari svako dobro i još više blaga, ali nema bogastva na ovome svijetu za koje bi ja prodala svoj hajrat. Zar ti ne znaš da Allah nagrađuje prema nijjetu i uloženom trudu. Insan treba da se trudi onoliko koliko je to u njegovoj moći. Ja sam dala koliko sam mogla i imala , a i ti si. Zato nas je Allah nagradio isto.

Sultan obori glavu i duboko uzdahnu. Toga dana, dugo je stajao sam pored prozora zagledan u prelijepu džamiju. Na mjestu gdje je bila starica, i dalje su stajale su kese dukata.

Muhammed a.s. je rekao:

Ko sagradi džamiju, makar tako malehnu kao što je ptičije gnijezdo, Allah će mu sagraditi kuću u Džennetu.

Bijaše jedno pleme među Izraelićanima koje se, zavedeno od šejtana, klanjalo jednom velikom stablu. To suho drvo su smatrali božanstvom i svaku večer i svaki dan bacali su se ničice pred njim. Neki musliman prođe pored njih i opazi ih kako se klanjaju i smatraju ga božanstvom. Potaknut žarom Božije vjere, naljuti se, razbjesni pa u ime Uzvišenog Gospodara ustade, uze sjekiru i htjede da posiječe ono stablo. Šejtan, u liku čovjeka, pojavi se pred njim i reče mu.
– Božiji robe, gdje ideš?
– Idem da se klanjam Allahu i da izvršim Allahovu naredbu – da posiječem stablo kome se klanjaju – odgovori.
– Kakvu korist imaš od toga ako posiječeš to stablo? Bojim se da se ne sakupe idolopoklonici i ne stave te na muke. Odustani od te nakane! Ja ću te uputiti na nešto od čega ćes imati više koristi i dobiti veću nagradu.
– Šta je to? – upita čovjek.
– Ja ću ti donijeti svako jutro jedan zlatnik i stavit ću ga pod sedžadu – reče šejtan. Ti uzmi taj zlatnik i podijeli ga sirotinji kao sadaku, jer za to će biti bolja plaća i nagrada. Čovjek se zadovolji, povrati se, srdžba mu se smiri. Dan-dva šejtan je dolazio i donosio obećani zlatnik, ali kasnije presta da dolazi i da donosi. Čovjek se ponovo razljuti, ustade, stavi sjekiru na rame i, sav bijesan, uputi se stablu da ga posiječe. Šejtan ponovo dođe pred njega i reče:
– Čovječe, kuda ćeš s tom sjekirom?
– Idem da posiječem ono stablo – odgovori.
– Prevario si se! Tu šansu si propustio prekjučer – reče mu. – Vrati se dok si zdrav, inače ću ti opaliti takav šamar da ćeš se sravniti sa zemljom.
– Zašto to nisi učinio prekjučer kad imaš takvu snagu? – upita ga čovjek.
– Tada si bio u srdžbi, ponesen žarom za pravu vjeru i u ljubavi prema Allahu. Tvoja namjera je bila čista. Tada te Allah pomagao. Sve što si htio, mogao si da učiniš. Ali sada si se naljutio zbog novaca i pitao si se: Zašto ih nije donio? Budući da je nestalo one tvoje iskrenosti, ti više ne možeš posjeći to stablo.
Čovjeku bi jasno da sve što nije učinjeno sa iskrenošću ne donosi koristi niti uspjeha.

grad Islamske Imperije, a zbog velikog broja ucenjaka koji su tamo zivjeli, bio je i centar Islamskog znanja. Jednog dana, Vladar Rima je u to vrijeme poslao svog izaslanika u Bagdad sa tri izazova za Muslimane. Kada je glasnik stigao na domak grada, on je obavjestio Halifu da ima tri pitanja i da izaziva Muslimane da odgovore na njih.

Halifa je okupio sve ucenjake u gradu i Rimski izaslanik se zatim se popeo na visoku platformu i rekao: “Dosao sam sa tri pitanja. Ako odgovorite na njih, onda cu vam ostaviti veliku kolicinu imetka kojeg sam donio od kralja Rima”. A sto se tice pitanja, ona su: “Sta je bilo tamo prije Allaha? U kojem smjeru je okrenut Allah? Sta Allah radi u ovom momentu?

Veliki izbor ljudi je sutio. U sredini ovih briljantnih ucenjaka i studenata bio je covjek posmatrac sa njegovim sinom. ” O moj babo! Ja cu mu odgovoriti i usutiti ga!” Rekao je djecak. Djecak je zatrazio odobrenje od Halife da mu odgovori sto mi je Halifa i odobrio.

Rimljanin se obratio mladom Muslimanu i ponovio njegovo prvo pitanje:

“Sta je bilo tamo prije Allaha?”

Djecak je upitao: “Znas li da brojis?”

“Da” rece covjek.

“Onda broj od 10 pa nadole “Rimljanin je brojao nadole, “10.9.8…” sve dok nije dosao do 1 i prestao da broji.

“A sta dodje prije 1” upita djecak.

“Nema nista prije 1-to je to!” rece covjek.

“Pa dobro, ako je jasno da poslije matematickog jedan nema nista, pa kako da onda ocekujes da ima nesto prije Jedinog koji je Potpuna Istina, Vjecan, Oduvjek i Zauvjek?
Sada je covjek bio iznenadjen sa ovim direktnim odgovorom na koji nije mogao da odgovori bilo sta. Zato je upitao: “Onda mi reci, prema kojem pravcu je Allah okrenut?”
“Donesi svijecu i zapali je”, rece djecak, “I reci mi prema kojem pravcu je okrenut plamen..?”

“Ali plamen je samo svjetlo-siri se na sve cetiri strane, Sjeverno, Juzno, Istocno i Zapadno. Ne samo prema jednom pravcu” rece covjek sav zacudjen.

Djecak zaplaka: “Pa ako se ovo fizicko svijetlo-siri na sve cetiri pravca tako da mi ti nemozes reci prema kojem pravcu je okrenuto, pa sta onda ocekujes od Nur-us-Samawati-wal-Ard: Allah-Svijetlo Nebesa i Zemlje? Svijetlo na Svijetlu, Allah je okrenut u svim pravcima u svako vrijeme.”

Rimljanin je ostao bez rijeci i zapanjen da ovaj djecak odgovara na njegove izazove na takav nacin da on ne moze da kaze bilo sta protiv dokaza. Zato je ocajno zelio da pokusa i njegovo zadnje pitanje. Ali prije nego sto je to i uradio, djecak rece: “Cekaj! Ti onaj koji pita pitanja a ja sam onaj koji daje odgovore na ove izazove.
Pravedno je da ti sidjes dole gdje ja stojim a da se ja popnem gdje si ti sada, s ciljem da se i odgovor cuje jasno kao i pitanje.”
Ovo je izgledalo razumno za Rimljanina, pa je sisao dole sa mjesta gdje je stajao a djecak je zauzeo platformu.
Onda je covjek ponovio zadnje pitanje: “Reci mi, sta Allah radi u ovom trenutku?”
Djecak je ponosno odgovorio: “U ovom trenutku, kada je Allah pronasao na ovoj visokoj platformi lazljivca i onoga koji se ismijava Islamom, On je ucinio da on sidje i spusti ga nisko. A sto se tice onoga koji vjeruje u Allahovu Jednocu, On ga je podigao gore i uspostavio Istinu. “Svaki dan On se zanima s necim”/Ar-Rahman;29/

Rimljanin nije imao sta da kaze osim da ode i vrati se u svoju zemlju, porazen.