Kako Rusija gomila pritisak na Tursku

Moskva je poslala svoje najmodernije borbene avione u Siriju u vrijeme kada su maksimalno napeti odnosi nje i Ankare.

Piše: Justin Bronk

Tokom vikenda četiri najnovija i najsofisticiranija ruska vojna aviona Su-35 Flanker E stigla su u rusku zračnu bazu u sirijskoj Lakatiji. Ovo se dešava nakon još jednog navodnog kršenja turskog zračnog prostora, u petak su to uradili borci-bombarderi Su-34 Fullback.

Odnosi Ankare i Moskve ostaju ekstremno napeti od kako su turske snage oborile ruski mlaznjak Su-24, nakon što je navodno upao u turski zračni prostora za manje od 20 sekundi u novembru.

Iako je Turska, u sklopu svojih zakonitih prava, u mogućnosti oboriti strani vojni avion koji krši njen suverenitet zračnog prostora i odbija poslušati upozorenja, Ankara je namjerno odabrala veoma agresivan stav nakon učestalih ruskih kršenja njenog zračnog prostora i oborila letjelicu.

Čini se da je ovo, zauzvrat, izazvalo dvojni odgovor ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Pred svojom domaćom publikom, još uvijek najvažnijim faktorom za ruskog lidera, Putin je razmjestio napredni sistem zračne odbrane S-400 i naredio da mlažnjaci učestvuju u operacijama nedaleko od turske granice u Siriji, a avioni su opremljeni “živim” zrak-zrak projektilima za samoodbranu.

‘Turska agresija’

Interno se takvi potezi prave kako bi se pokazala odbrambena strana kao strane kojoj je nanesena šteta uoči turske “agresije”. Međutim, na međunarodnoj sceni Putin je odlučan povratiti inicijativu od Turske.

Kratki upadi u zračni prostor NATO-a, naročito iznad baltičkih država i Turske, postali su uobičajena ruska taktika vršenja pritiska u proteklim godinama. Uvijek se kocka na to da NATO članice neće riskirati opasne eskalacije stanja korištenjem svojih prava da pucaju uslijed takvih upada.

Prošlog novembra, međutim, Turska je reagirala na ruski blef, pa je tako Ankara preuzela inicijativu od Rusije kada je riječ o zračnom prostoru.

Koliko god ruski mediji spinovali stvari za interne potrebe, Kremlj jasno razumije šta se desilo i da sada Rusija mora reagirati na vanjsku eskalaciju – umjesto da je suprotno.

Stoga upadanje u zračni prostor Su-34 u petak, daleko boljeg i jačeg aviona od onog koji je Turska oborila, te razmještaj četiri Su-35 koji je uslijedio, čine agresivnu poruku Turskoj i NATO-u da se Rusija vraća u ofanzivu.

Namjerna poruka

Četiri Su-35 dodat će skoro ništa ruskim zračnim udarima u Siriji, koji nastavljaju pogađati uglavnom teritoriju pod kontrolom umjerenih pobunjenika, uprkos tvrdnjama da su cilj položaji oružane grupe Islamska država Irak i Levant.

Međutim, riječ o impresivnim mašinama za nadmoć u zraku, koje mogu značajno biti ispred turskih F-16/D u eventualnom iznenadnom sukobu na granici.

Nastavkom kršenja turskog zračnog prostora, Rusija šalje namjernu poruku da neće biti zastrašena i da će zadržati kontrolu nad razvojem stvari u Siriji i šire.

I slanjem najsmrtonosnijeg aviona u Siriji istovremeno, Moskva jača navedenu poruku implikacijom da, ako se Turska usudi pucati na novi upad, avion o kojem se govori će vjerovatno odgovoriti i dobit će pojačanja koja su daleko jača od onih koje imaju turske snage.

No, razmještaj aviona Su-35 može dodatno ojačati sumnje koje su nastale dolaskom S-400 u Latakiju.

Kada su u potpunosti operativne, napredne rakete dalekog dometa S-400 mogu držati pod kontrolom veliki dio turskog zračnog prostora i, kako se samo nameće, tako spriječiti dalja obaranja upadača od strane turskih mlažnjaka na granici zbog straha od istovremene odmazde.

Ipak, postoje špekulacije da su u Siriji prisutne tek komponente dijela S-400 baterije u Siriji, vjerovatno zbog dogovora s Izraelom da se na to područje ne razmještaju sistemi projektila dugog dometa.

Idealan alat zastrašivanja

To bi moglo objasniti zašto Rusija osjeća neophodnost razmještaja Su-35 na isto područje.

Dok ruska domaća publika može biti zadovoljna odgovorom koji S-400 šalje na obaranje aviona, NATO, sa svojim razvijenim sposobnostima nadzora i otkrivanja u ovom području, može biti svjestan da prisutni sistem zračne odbrane nije ono za šta se predstavlja – i stoga biti manje zastražen nego koliko bi to Rusija voljela biti.

Sjevernoatlantska alijansa, s druge strane, smatra Su-35 velikom prijetnjom NATO zračnim snagama, uključujući i američke. Ova letjelica se smatra dobrim takmacem većini modernih evropskih borbenih mlažnjaka – Typhoonu i Rafaleu, koji učestvuju u operacijama u regiji – i jedino je nadmašena strašnim američkim F-22 Raptorom, nevidljivim mlažnjakom.

Sve kada se sabere, riječ je o idealnom alatu za zastrašivanje Turske i NATO-a.

Smatra se da Rusija ima maksimalno 40 primjeraka aviona Su-35 na raspolaganju, pa se razmještanje četiri ova aviona, s posadama, u Siriju smatra značajnim oduzimanjem sredstava ruskoj vojsci, koja se bori za modernizaciju u vrijeme ekonomske recesije i veoma niskih cijena nafte.

To dalje ilustrira kako je konfrontacija s Turskom postala centralni dio Putinove kampanje primoravanja Zapada da ponovo prizna Rusiju kao jednu od vodećih svjetskih sila.

(Justin Bronk je naučni saradnik na vojnim naukama Instituta Royal United Services.)

 

Izvor: Al Jazeera