Bošnjaci Kotor-Varoši su poslijeratne bosanske gazije

„Ovdje je, Bogu hvala, stigla i sloboda i demokratija“ – pomislismo.

Načuli smo nešto da u Kotor Varoši imaju problema sa školom, jezikom… Ali sada vjerujemo više svojim očima.

Svratismo u jedno takvo selo sa minaretom. Ljudi, od kojih su većina mladići, derali su bivola u jednoj garaži. Veselo su čavrljali. Pored slobode i demokratije, evo i idile – pomislismo.

Vedre čehre naših domaćina Suada i Have Varošanin u njihovom prelijepom domu, dade nam jednu kompletnu sliku o lijepom i lagodnom životu ovdje usred Republike Srpske – pomislismo.

Sve dok…

Sve dok ne čusmo kako je nastala ta prividna sloboda, prividna demokratija i prividna idila. Nastala je na sizifovskoj borbi ovog naroda za svoju vjeru, za svoju kulturu, za svoje dostojanstvo.

Valjalo je imati i snage i hrabrosti vratiti se na spaljena ognjišta, okruženi otporom i nesigurnošću. Svako kucanje na vratima je izazivalo strah i jezu. Podsjećalo je na davnu ‘92. kada je to značilo smrt ili logor, na vrijeme kada je, onako, ubijeno preko 600 Bošnjaka s ovog područja. Valjalo je iz ničega obnoviti džamije i podići munare. Valjalo je iz ničega obnoviti život u domovima, vratiti zemlji plodnost, djeci školu i radost.

Sve je to nezamislivo teško i neko je morao doći prvi. A prvi su ovdje došli oni koji su davali osjećaj sigurnosti, oni koji su, kao istinski autoriteti, bili pokretači svih aktivnosti. To su bili mladi imami, pripravnici,  Emir …. i Nijaz ….. Oni su zasukali rukave i  učinili čudo. Popravljene su kuće, izgrađene su džamije, nicale su munare. Moglo ih se nabrojati 12. Narod bošnjački, navikao da prašta, navikao da se navikava počeo se opuštati u nadi da će biti slobodni i sačuvati svoju vjeru i svoju kulturu.

Ali, Bošnjaci – povratnici su ubrzo shvatili da je prostor u kojem žive daleko i od slobode i od demokratije. Shvatili su da: „Munare mogu proći, ali jezik ne može!“  Poruka je vlasti RS-a. „Možete se moliti Allahu, ali na srpskom. Ne možete imati svoj jezik, svoju kulturu, svoju historiju. To treba nestati. Sve ćemo vam oprostiti: i gaženje travnjaka i prolazak kroz crveno, ali ne i upotrebu svog vlastitog identiteta.“

Vlasti su udarili tamo gdje je najosjetljivije, na djecu i na njihovu asimilaciju. Njih treba naučiti srpskom razmišljanju, srpskoj kulturi i srpskom jeziku. Njih treba oblikovati tako da zaborave ko su i šta su. Ako nisu mogli iskorijeniti njihove roditelja, mogu iskorijeniti bošnjaštvo iz djece. Tako su bar mislili. U tom cilju su ponudili djeci bošnjački jezik ili jezik Bošnjaka ili šta god hoćete drugo ali ne i bosanski jezik. To ne postoji! To je izmišljen jezik.

Znaju oni dobro da bosanski jezik postoji, da je stariji od srpskog, da je bosanski jezik ustavna kategorija i da je Dejtonski sporazum napisan, između ostalog, i na bosanskom jeziku. Znaju oni dobro da bošnjački jezik nikada nije postojao niti će postojati, da nema ni historijsku ni naučnu osnovu, da nema ni rječnik ni gramatiku ni pravopis. Ali, znaju oni da moraju da ukinu bosanski jezik po svaku cijenu jer bez bosanskog jezika nema bošnjačke kulture a bez kulture nema Bošnjaka.

Ali…

Ali nisu znali da su Bošnjaci Kotor Varoši svjesni svega toga. NIsu znali da Bošnjaci Kotor Varoši nikada neće prihvatiti da se dira u njihov jezik i njihovu kulturu. Odlučno su odbacili da im se djeca školuju na srpskom ili na bošnjačkom jeziku ili jeziku bošnjačkog naroda. NIsu dozvolili djeci da uđu u takve škole.

I tada počinje novi rat, rat za svoja prava koja im pripadaju. Predvođeni imamima okolnih sela Bošnjaci se obraćaju svim nadležnim institucijama RS-a i Federacije BiH. Nema pomoći ni razumijevanja. Ljudi su stupili u dugotrajne proteste svakog dana ispred opštine Kotor Varoš u toku jedne godine.  Nema pomoći ni razumijevanja.

„Djeca moraju u školu!“ – prijetili su im.

„U svjedočanstvu mora pisati bosanski jezik – odgovarali su.

„Morate platiti kaznu po 250KM! – bili su oštri.

„Platit ćemo“ – platili su.

„Izbacit će mo vas sa posla!“ – kezili su zube.

„Izbacite nas“ – prihvatali su.

„Oduzet ćemo vam djecu!“ – plašili su ih.

Pritisak je postajao sve veći uz primjenu „demokratskih“ metoda, prijetnje su bile sve žešće, a Bošnjaci sve odlučniji da to neće proći.

Trpili su i istrpili sve. Odlučni da im djeca uče na maternjem jeziku, od mesdžida u Hrvatićima su, uglavnom vlastitim sredstvima i sredstvima iz dijaspore, sagradili vlastitu školu. Školu su vezali za ZE-DO kanton. Donatori su donirali nastavna sredstva. Prepoznali su u ovim ljudima nadljudsku borbu za svoj identitet. Slali su interventno namještaj, pa makar i star. Drugi su slali isti namještaj u nešto boljem stanju. Treći kasnije pošalju nov i tako redom. Narod koji ima svijest će uraditi sve i niko ga nikada ne može pobijediti ili iskorjeniti.

Impresioniran sam snagom i voljom ovog naroda. Impresioniran sam sviješću i vizijom njihovih lokalnih lidera. Osjeća se kod njih svježina, dinamika i odlučnost da se izbore za sebe a samim tim i za Bosnu. Oni nisu ništa manji heroji od onih koji u rovu stali u odbranu Bosne.

Svjesne su i vlasti RS-a da Bošnjake Kotor Varoši ne mogu slomiti, ali im problem mogu otežavati i otezati. Bošnjaci su tužili nadležno ministarstvo RS-a za povredu ljudskih prava, prava na vlastiti jezik. Sud u Kotor Varoši je presudio da su im prava povrijeđena, ali da je došlo do zastare potraživanja. Zastara za radnju koja još traje? Ni student likovne akademije ne bi napisao takvu glupost. Osim toga, ako se utvrdi zastara, o meritumu se ne raspravlja. I to bi znali studenti fizike i hemije, ali sud u Kotor Varoši „ne zna“.  Viši sud u Banja Luci je utvrdio da nije došlo do zastare i poništio presudu, te je vratio Osnovnom sudu na ponovno odlučivanje. Osnovni sud je donio potpuno istu presudu?! VIši sud u Banja Luci određuje drugog sudiju u ovom postupku. Drugi sudija utvrđuje da nije došlo do zastare ali i da nije došlo do povrede ljudskih prava. Dakle potpuno suprotna presuda. Sada je predmet ponovo na višem sudu u Banja Luci i to će, po svemu sudeći planski, trajati godinama dok se ne iscrpi strpljenje Bošnjaka i propadne jedna generacija đaka.

Sve gore navedeno i ne čudi, ali čudi činjenica da je za Bošnjake Kotor Varoši medijski prostor čak i Federacije BiH zatvoren. O ovim ljudima i njihovoj očajničkoj borbi se malo zna. Za one iz Konjević Polja, koji su iz istog razloga protestvovali pred nosom vlasti iz Federacije i OHR-om štrajkovali godinu dana, svi sve znaju i niko ništa nije učinio. Za ove ljude ovdje skoro niko ništa nije znao, pa smo zato i mi bili zbunjeni žestinom njihove borbe.

No, svi su svjesni da će Bošnjaci Kotor Varoši izdržati i da će svoja prava sigurno ostvariti. Pitanje je: kada? Bez pomoći iz Sarajeva, vjerovatno ne tako brzo. A Sarajevu se BiH prostire sve do Kozje ćuprije, Ivan sedla, Srednjeg i Visokog. Ono dalje a posebno u srcu RS-a je daleko i od očiju i od kase. U Sarajavu su najviše brige da se u školama tableti uvežu  u mrežu, da se nabave 3D printeri, a to tamo negdje što se Bošnjaci bore za elementarna prava, nije njihov problem. Nek se snađu. Ovo pokazuje koliko su Bošnjaci Kotor Varoši svjesniji historijske borbe za opstanak i Bošnjaka i Bosne na cijelom prostoru BiH od onih čiji bi posao to trebao da bude.

Ovim Bošnjacima želimo puno sreće, razuma i snage da istraju u svojoj plemenitoj institucionalne borbi. I sam sam rastao u sličnim uslovima u Sandžaku, doživljavao i preživljavao jezikocid maternjeg govora te dobro mogu razumjeti njihov otpor. Moj otpor tom jezikocidu sam pružio, zajedno sa svojom sestrom Šefkom Begović-Ličina, izradom Sandžačkog rječnika koji ima za cilj zaustavljanje utiranja sandžačkog govora.

U kasne sate, poslije Sarinog predavanja ženama o porodici i braku, vraćamo se istim putem prema Sarajevu ali sa potpuno drugačijim osjećajima na duši. Shvatili smo da su ovi ljudi istinske posljeratne gazije, naši mirnodopski ljiljani. Njihova je borba vrijedna koliko i borba onih 170 šehida koji su branili ovo područje sve dok su imali hrane i municije.

IZDRŽITE BOSANSKE GAZIJE!