Negiranje bosanskog jezika je duhovna priprema za neki budući genocid nad Bošnjacima!

Nebulozna odredba

Dejtonski mirovni sporazum iz 1995. godine je potpisan u bosanskoj, hrvatskoj, srpskoj, francuskoj i engleskoj verziji. Bosanska verzija Dejtonskog sporazuma pisana je bosanskim jezikom, latiničnim pismom. Pa je stoga indikativno aktuelno negiranje postojanja i važenja bosanskog jezika kojim je napisan jedan za Bosnu i Hercegovinu veoma važan međunarodni ugovor, kojim je državi Bosni i Hercegovini potvrđena nezavisnost i suverenost stečena međunarodnim priznanjem 6. aprila 1992. godine.

OHR je za svoje potrebe štampao s predgovorom potpisanim od Karla Bilta (Carl Bildt), visokog predstavnika, Ustav Bosne i Hercegovine (Anex 4) Dejtonskog sporazuma na bosanskom, srpskom i hrvatskom jeziku, s prilogom Ustava BiH na engleskom jeziku, za njihovu javnu službenu upotrebu.

„Službeni glasnik BiH“ također se objavljuje na sva tri jezika, na bosanskom, srpskom i hrvatskom. Sve to, izgleda, nije dovoljno vlastima u Republici Srpskoj kao dokaz da je bosanski jezik službeni jezik, pored srpskog i hrvatskog jezika, u ravnopravnoj upotrebi u Bosni i Hercegovini i da je to jezik Bošnjaka, kao jednog od tri konstitutivna naroda u Bosni Hercegovini.

Za razliku od Federacije BiH, koja je u Ustav unijela odredbe da su u njoj u službenoj upotrebi bosanski, srpski i hrvatski jezik, u Ustavu Republike Srpske ima jedna nebulozna i besmislena odredba kojom se htjelo izbjeći imenovanje bosanskog jezika, pa je rečeno da su u službenoj upotrebi: “jezik kojim govore Srbi”, “jezik kojim govore Bošnjaci” i “jezik kojim govore Hrvati”, da bi u školskoj praksi kod izdavanja svjedočanstava djeci koja završavaju osnovnu školu primijenili kvazinaučno tumačenje Srpske akademije nauka i umjetnosti iz Beograda da se jezik imenuje po nazivu naroda kojim govori “bošnjački jezik” ili “jezik bošnjačkog naroda”, iako je u službenim dokumentima naziv tog jezika “bosanski”, koji Bošnjaci upotrebljavaju samo pod tim imenom, i da to nije od jučer.

Imperativna norma

Muhamed Hevai Uskufi je još 1631. godine napisao Bosansko-turski rječnik kojim se potvrđuje kontinuitet postojanja bosanskog jezika još od najstarijih vremena iz srednjovjekovne bosanske državnosti kojim su pisani vladarski dokumenti i povelje. Ne treba zaboraviti  da je čak austrougarska uprava u Bosni i Hercegovini izdala „Gramatiku bosanskog jezika“, djeca učila svoj maternji jezik u osnovnim i srednjim školama.

Na popisu stanovništva iz 1991. godine prema izjašnjavanju o maternjem jeziku od 4.377.033 stanovnika BiH, njih 1.631.991 ili 37,28% izjasnilo se da je njihov jezik bosanski; 26,52% se izjasnilo da je njihov jezik srpski; 13,43% se izjasnilo da je njihov jezik hrvatski, a oko 4% je za svoj jezik dalo 41 različitu nominaciju.

Međunarodna konvencija o pravu djeteta u članu 2 sadrži imperativnu normu da je država potpisnica ove konvencije dužna svakom djetetu, podvlačim “svakom djetetu”, osigurati obrazovanje na njegovom maternjem jeziku, a maternji jezik bošnjačke djece je bosanski jezik. Ovo tim prije što je ova konvencija među 15 drugih međunarodnih dokumenata o pravu čovjeka i građanina sastavni dio Ustava BiH (Anex 1), pa je ona i ustavna norma u našem pravnom poretku i da ustavi i zakoni entiteta koji se odnose na obrazovanje, kao i niži pravni akti i akti ministara i direktora škola, moraju biti u saglasnosti s Ustavom BiH i ovom konvencijom.

Političari RS, a posebno ministar za obrazovanje Malešević, pogrešno tumače presudu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Tačno je da odredba „jezik bošnjačkog naroda“ sama po svome sadržaju nije u suprotnosti s Ustavom BiH, ali ministar zanemaruje smisao drugog dijela odluke Ustavnog suda BiH da imenovanje jezika kojim jedan narod govori, a to su Bošnjaci, nije u nadležnosti ni Vlade RS, ni njenog ministra za obrazovanje, niti Srpske akademije nauka i umjetnosti iz Beograda, već naroda čiji je to jezik.

Bošnjaci su se na popisu stanovništva iz 1991. godine od njih 44% u BiH listom, s više od 37%, izjasnili da je naziv njihovog jezika – bosanski jezik.

Negiranje bosanskog jezika je negiranje samih Bošnjaka kao naroda i Bosne i Hercegovine kao njihove domovine od službene srpske politike. To je duhovna priprema za neki budući genocid nad Bošnjacima.

Tome se pridružuje i otpor službene srpske politike prema rezultatima popisa stanovništva o broju rezidentnih Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Što proizilazi i iz Dodikove izjave: “Nejasno je odakle u BiH toliko muslimana ako smo svih ovih godina slušali priče o etničkom čišćenju”. Tu treba tražiti i odgovor na pitanje odnosa aktuelne srpske politike prema bosanskome jeziku.
Piše: Prof. dr. Omer IBRAHIMAGIĆ

(Autor je ekspert u oblasti ustavnog prava i političkog sistema, nekadašnji sudija Ustavnog suda SFRJ i prvi predsjednik Ustavnog suda FBiH, autor desetaka naučnoistraživačkih radova i knjiga)