HRANKOVIĆ ONLINE Korist za budućnost našeg HRANKOVIĆA
Poštovani posjetioci dobili smo jednu kritiku koju opravdavamo i koja je na mjestu. Naime kontaktirala nas je supruga našeg rahmetli Mehe Smajlovića ,Hatidža i izgrdila nas što smo zaboravili na godišnjicu pogibije našeg hrankovačkog Zlatnog Ljiljana.Nadamo se da ćemo se iskupiti ovim tekstom i svi zajedno se prisjetiti našeg brata rahmetli Mehe učenjem Fatihe.
19 Mart 1993, prije 27 godina dogodila se Bitka na Karušama koja je kao i mnoge druge bitke odlučivala o opstanku i sudbini Bosne i Hercegovine.U ovoj bitki je svoj život dao i naš hrankovljanin rahmetli Smajilović Meho,koji je posthumno odlikovan najvećim ratnim priznanjem “Zlatni Ljiljan”.Rahmetli Meho je rođen 01.02.1954.godine u Hrankoviću, a poginuo je 21.03.1993. godine na Karušama na dužnosti komandira čete.Posthumno proizveden u čin kapetana.Meho je ukopan na mezarju Karadaglijama.Bio je oženjen suprugom Hatidžom a iza njega su ostala tri zlatna sina: Denis,Hamza i Haris.
Ovom prilikom pozivamo sve da se na prigodan način prisjetimo našeg brata Mehe i uputimo dovu Uzvišenom Allahu da mu oprosti grijehe i podari najveći stepen Dženneta. Amin.
OD KARUŠA NIJE MOGLO DALJE
Dana 20. marta 1993. god., uoči Leiletul-kadr 1413.h.g., borci Armije BiH odbili su žestok tenkovski napad srpskog agresora u mjestu Karuše na južnoj strani Doboja na samom ušću rijeka Usore u Bosnu. O ovom događaju je rijetko pisano pa danas, u vrijeme suočavanja sa istinom o počinjenim nepravdama, zločinima i genocidu u BiH, podsjećamo javnost na te krvave dane i herojski otpor branitelja.
Poslije propasti Wance-Owenovog plana tačnije u vrijeme kad je engleski ministar odbrane Malcolm Rifkind izjavio da Engleska ne pristaje i neće pristati na borbenu ulogu njenih snaga u BiH bez obzira na poziv i upozorenje sunarodnjaka i najutjecajnijeg engleskog filosofa Karla Poppera da se intervencijom zaustavi rat u BiH (Karl Popper je u vrijeme srpskog divljanja u Podrinju i misije fancuskog generala Morillona koji je ”dijelio” sudbinu sa Srebreničanima, javno pozivao međunarodnu zajednicu da vojnom intervencijom zaustavi rat u BiH) na dan uoči 27. noći Ramazana 1413. h.g., srpski agresor je proširio započetu ofanzivu i na slobodne dijelove općina Doboj, Maglaj, Tešenj i Teslić.
Uz podršku svih raspoloživih oruđa i oružja sa svih strana ove okružene teritorije agresorov glavni udar je bio tenkovski napad na Karuše. Planer i komandant napada je bio srpski komandant oklopne divizije pukovnik Slavko Lisica, ekspert za tenkovsku borbu evropskog glasa, koji je samo nekoliko dana prije ovog napada na radio ”Srpski Doboj” tražio predaju teritorije jer želi da spoji Doboj, Maglaj, Zavidoviće i Teslić prijeteći geslom ‘ko ne ostavi pušku pored noge ostaviće mu on glavu’. Prije samog napada agresor je intezivno granatirao područje cijele slobodne teritorije, gađajući ”strateška” mjesta unutar teritorije.
Granatiranja tešanjskog regiona je trajalo tokom cijelog februara i marta 1993. god., ali dan i noć uoči glavnog udara na ovu teritoriju srpska artiljerija je pojačala granatiranja na cijelom području tako da su se detonacije svih vrsta razlijegale cijelom slobodnom teritorijom.Najviše pucnjave i buke se u noći petak na subotu stvaralo na samom ušću Usore u Bosnu na južnim prilazima Doboju, gdje je srpski agresor tokom noći pravio pontonski most za prijelaz tenkova preko r. Usore.
To pakleno granatiranje južno-dobojskih naselja i cijele slobodne teritorije tokom te noći je bio samo uvod u glavni napad. U unutrašnjosti granate su padale na svaki djelić teritorije. Za ilustraciju, jedna je granata pala 8 m ispred ulaza Osnovne škole kod bolnice u Tešnju punoj prognanih Dobojlija i Teslićana, druga probila asfalt trotoara i odbila dio ivičnjaka na ulici ispod same bolnice, a treća 2-3 metra od mezara pjesnika Muse Ćazima Ćatića u dračik, takođe uz samu bolnicu. I tako cijelu noć po cijelom trokutu Maglaj, Kalošević kod Teslića, ušće Usore.
Glavni napad uslijedio je zorom, prvog proljećnog jutra na dan uoči 27.noći Ramazana (leilletul-kadr 1413.h.g.) u mjestu Karuše kad je uslijedilo nezapamćno granatiranje i bombardovanje cijele teritorije. U Tešnju je pogođena zgrada MUP-a, zid je probijen granatom a unutrašnjost izgorjela. Zgrada dobojskog Ratnog predsjedništva, smještena u kanjonu ispod same Tešanjske gradine, pogođena je navodećom raketom. Tom prilikom su ranjeni portir i jedan slučajni prolaznik a zgrada je pogođena u zid ispod samog krova. Srpska avijacija je djelovala u više navrata izbacujući ‘krmače’ koje su pravile kratere da je u njih mogla stati cijela jedna kuća, također helikopterima, s kojih ispaljivali maljutke. Inače glavni udar je uslijedio u 8:45 sati preko pontonskog mosta iz pravca Makljenovca i Vile i čamcima preko r. Bosne iz pravca Pridjela kom prilikom su 5 tenkova i 2 transportera ušla direktno na putnu račvu Karuše (razdvajanje magistralnih putema prema Maglaju i Tesliću) a iza njih je nadrla pješadija. U tom momentu agresor je otvorio vatru iz svih raspoloživih oruđa i oružja sa svih strana.
U drugom dijelu možete pročitati ostatak texta i pogledati par video snimaka iz ove bitke
Helikopterima ‘Game’ iz baze Tumare na Ozrenu sa toponima Ahmet glavice iznad Ševarlija su ispalili 22 maljutke i nekoliko raketa ‘volga’ po Šijama, Mravićima, Matuzićima i Lepenici. Bilo je strahota na tom podučju, oko se nije moglo otvoriti. Tenkovi sa pješadijom su uspjeli iz polja preći preko magistralog puta ubacivši se među prve kuće u Karušama. Jedan tenk je cjevuru proturio kroz prozor jedne kuće i tako dejstvovao. Nakon kratke panike redovi branitelja su se brzo konsolidovali a uskoro je došlo pojačanje interventnih vodova iz Mravića, Šija, Lepenice, Tešanjke i Teslića, PIV-a iz Medakova i Vojne policije. Pripadnici 110 HVO brigade dovezli su brdski top T-5 da pomognu odbranu. Vrzmalo se tu i nekoliko vozila stranih promatrača. Ove pokretne jedinice Armije BiH i HVO-a su bile naoružane protuoklopnim sredstvima pa su odmah u prvom dodiru uništile 2 tenka. Kad je nadiranje zaustavljeno počele su dejstvovati minobacačke jedinice Armije BiH i HVO-a.
Borci 203. mtb. ”Doboj-Bosna” su to jutro bili prvi na udaru, većina ih se uspjela povući na drugu pomoćnu liniju ali je u jednom rovu ostalo 11 boraca Armije BiH bez mogućnosti povlačenja. Tu zemunicu su tenkovi nemilice gađali, od jedenaest boraca osmorica su bili ranjeni. Tu okruženu grupu ranjenih boraca pokušali su izvući borci čete Kondori preko brisanog prostora tako da je tom prilikom poginuo komandir čete Osmanbegović Nahid, a ranjeni su: legendarni borac Lišinović Amir (u desnu nadlakticu), zatim Jupić Redžo (u obe butine), Fetić Mirsad (u glavu), a Mujić Sadmira i Kavazović Mirsada je razdramala detonacija. Detonacija je također razdrmala borca Ševku Bešlagića koji odvežen u bolinicu ali bez većih posljedica. Na Brezicima je ranjen domaćin Hodžić Huso u stomak i ruku prilikom gašenja požara zapaljene kuće.
U roku od nekoliko sati nakon napada na teritorij Matuzića i Karuša pridošlo je stotinama boraca iz raznih jedinica tako da nije bilo šanse da agresor probije ovu liniju. Narod je vjerovao svojoj Armiji da se čak nije micao od svojih kuća s prvih borbenih linija. Srpsko-crnogorski agresor je jedino mogao granatirati i bombardovati ovu teritoriju sa distance, avionima i helikopterima, što je nemilice i činio, ali tenkovi i pješadija nisu imali šanse. Tokom povlačenja poginulo je mnogo neprijateljskih vojnika, najviše od minobacačke vatra Armije BiH koja ih u stopu pratila dok su bježali nazad, po priznanju samih agresorskih vojnika poginulo ih je 75.
Poginulo je 6 branitelja a desetak bilo ranjeno. Poginuli su: k-dir čete Osmanbegović Rasima Nahid zvani Čiki (1964) iz Ševarlija, Husić Sakiba Amil (1969) iz Pridjela, Muratović Hasana Sejo (1962) iz Matuzića, Šaćirović Rame Nermin (1967) iz Planja, Mahmutović Ramiza Fuad (1972) iz Teslića i Smajlović Meho (1954) iz Hrankovića. Budući da je na Karuše taj dan palo preko 2000 projektila reklo bi se da je malo stradalih. Granatiranja su nastavljena i narednih nekoliko dana ali to agresoru ništa nije koristilo.
Te godine Bajram je padao 24.marta, nakon svih nevolja tih zadnjih dana mjeseca posta može se reći da je dočekan s velikom radošću. Taj dan je TVBiH objavila izvještaj novinara Hajrudina Redžovića sa mjesta nazvanog ‘groblje tenkova’ u kom su pokazujući zaplijenjeni MTS jedan od k-dira odbrane Avdić Mujo i legendarni borac zvani Žabac izjavili: ‘Evo Srbija nam ukinula embargo na oružje’. Tad je u New Yorku još zasjedalo Vijeće sigurnosti da donese još jednu jalovu rezoluciju o zabrani leta iznad BiH.
Bajramski ugođaj nije pokvarila ni izjava Vojislava Šešelja koju je nakon ovog poraza dao radiju tzv. ”Srpski Doboj” (srpska reporterka mu izrazila dobrodošlicu u Zapadnu Srbiju na Ozren, Trebavu i Krnjin), i to noć ouči Bajrama. Šešelj je tada rekao: ‘Braćo četnici, krenimo u napad sa parolom pobeda ili smrt, a muslimansku vojsku pozivam da se povuče sa traženih teritorija, da ne bi mi morali sve rušiti i ubijati. Jer u protivnom bićemo nemilosrdni a poznato je da imamo moćno oružje. Mi želimo Maglaj, Zavidoviće te dolinu Krivaje do Olova’. Ovim prijetnjama je malo ko vjerovao.
Možda bi ovom tekstu bilo zanimljivo dodati komentar ‘osvajača Posavine’ i glavnog planera neuspjele tenkovske akcije na Karušama pukovnika JNA a kasnije generala VRS, Slavka Lisice koju je dao Tanjugu daleko poslije ove njegove neuspjele akcije tj. dana 12. avgusta 1995.godine (nakon akcije ‘Oluja’ u Hrvatskoj i oslobodilačke akcije Armije BiH na brdu Vis na Trebavi kod Lukavice) pod naslovom ”Poražen – pogrešan uzor”, a u kom se kaže: ‘Pogrešna strategija vođenja rata dovela nas je u slepu ulicu. Ako je rat, a rat je, on se vodi po vojnim pravilima i vojnim zakonima, što podrazumeva ratno stanje i ratno zakonodavstvo. S pogledom na rat i ratne prilike, najbolje je da je vojni i ekonomski potencijal u jednoj ruci. Ko zloupotrebi taj princip – ode glava. Šta znači navodno zasedanje skupštine – farsa koja vodi u izdaju.
