HRANKOVIĆ ONLINE Korist za budućnost našeg HRANKOVIĆA
Allah onda posla jednog gavrana da kopa po zemlji da bi mu pokazao kako da zakopa mrtvo tijelo brata svoga. “Tesko meni!” -povika on – “zar i ja ne mogu, kao ovaj gavran, da zakopam mrtvo tijelo brata svoga!” I pokaja se.
(El-Maide, 31)
Sve na Zemlji sijedi osim gavranovog perja.
Ko je vidio to sto smo mi vidjeli i otrpjeli, nece osijediti bilo sta da vidi nakon toga.
Izmedju svih zivih stvorenja, bio sam jedinim svjedokom prvog zlocina pocinjenog na Zemlji… Vido sam prvu ljudsku krv kako nezaustavljivo lije. Znao sam da Svemoguci Bog cuje, vidi i svjedoci.
Dan je bio ispunjen stravom…
Znam da je tome sejtan bio uzrokom…
Kkao cudno ponasanje sejtana i kako zacudjujuce sto ga ljudi tako naivno slijede.Covjek voli Boga, a grijesi prema Njemu, mrzi sejtana, a pokorava mu se. Kakv cudan soj taj koga zovu covjekom i kakve ogromne suprotnosti nosi u sebi! Koliko je samo velika Bozija dobrohotnost i milost prema njemu prema njemu. Stoga sam pomalo bijesan, uz izvinjenje.
Za crne dane koji ih u zivotu snadju, ljudi imaju obicaj kazati:
“Dani su bili crnji od gavranovig perja.”
Znam da crna boja gavranovog perja budi tjeskobu kod ljudi, mada se i najcrnje perje na gavranu ne moze uporediti sa crnilom ljudskog srca kada ono pocrni. Znam da se ljudi posmijevaju gavranovom hodu. On poskakuje dok hoda, poput kakve lude sto hoda po zeravici. Ide s noge na nogu i stoga njegovi koraci nisu ravnomjerni.
Uzmimo da je nas hod cudnovat. Nek bude da skakucemo i da se gegamo u hodu…
No, zar to nije normalna i prirodna stvar nakon sto smo vidjeli nepravdu koju je covjek pocinio prema svome bratu covjeku.
Prije stvaranja covjeka, sepurili smo se po Zemlji poput kakvih kraljeva s nasom crnom bojom i nasim poskakivajucim hodom… Onda smo bili svjedokom kako brat ubija brata. Od uzasa koji smo dozivjeli, nas hod je potom postao nemirnim, pa su i nasa djeca naslijedila tu mahanu i to je postalo svrsena stvar.
Ljudi smatraju da je glas gavrana krajnje odvratan… I tek sto neko od naseg roda zagrakce na kakvom drvetu, postaju praznovjerni i proricu nesrecu.
Moguce da nas glas nema onu ljepotu koju ima glas slavuja, ali on nema nikakve veze sa zlom slutnjom… Zla slutnja – to je rijec covjekova, i odnosi se na djela koja cine ljudi.
Katkad, kad se covjek ponasa ruzno, a pritom na grani nekog drveta zagrakce gavran, zaboravlja na svoje ponasanje i na umu mu je samo gavranov glas i predskazuje zlo!!!
To je staro lukavstvo kojem covjek pribjegava, mada nema nijednog drugog stvorenja njemu slicnog koje toliko moze obmanjivati i ciniti nepravdu samome sebi.
Ljudska vrsta optuzuje gavranski rod za kradju i otimacinu, neposlusnost prema roditeljima i obitelji…
Ljudi za nas kazu da krademo “surmu iz oka”, da krademo sapun sa krovova kuca… Ruku na srce, mi ne znamo sta je u stvari ta surma, a ni sapun ne koristimo kada se kupamo. Ne treba nam
Nasa tijela i duse nemaju potrebe za njim cak i onda kad su najvise zaprljani.
Izvinjavam se zbog ovako ostrog tona kojim se obracam.
Onaj ko je vidio to sta sam ja vidio, mora izgubiti razbor.
Bijah sucem u svijetu gavranova…
I svjedokom u svijetu ljudi…
Sudac gubi svoju pravicnost i neporocnost onda kada izgubi svoju nepristrasnost i nerve, pa se svrsta uz jednu od strana u sporu .
Sa mnom su se zbile obje stvari. Sucem sam bio gavranova… Pravednim sam bio i vodio racuna da ne izgubim nerve i da ne budem pristrastan . No, kad sam sletio da budem svjedokom u svijetu ljudi, ostao sam bez sudijske krune, izgubio nerve i zagraktao… Zatim me je Bog poslao da sinu Ademovom odrzim lekciju o oprastanju.
Gavran sinova Ademovih (II)
Rekoh tada Kabilu, zlokobno grakćući svojim odsječenim glasom:
-Znamo da si čudovište koje ubija…
I mada ti to ne znaš…
I mada si čovjekom kome je dato znanje…
Neznalica koji ne zna da je neznalica…
Neznalica koji ne zna kako da pokopa leš brata.
Još uvijek sam uzbudjen, pa se izvinjavam.
Ponekad o onome što se zbilo razmišljam mirno i nepristrasno, poput suca.
Nasilje je sastavni dio karaktera živih stvorenja…
To je istina…
Ponekad neki od gavranova nasrne na skupinu…
Tada biva predat sudu…
Poznato je za gavranove da imaju sudove koji se drže pravde i pravičnosti.
Ovi sudovi se održavaju onda kada jedan od gavranova prisvoji gnijezdo drugog gavrana… Ili napastuje tudju ženku… Ili, pak, otme jelo malim gavrančićima…
Za svaki od ovih prijestupa sliedi zasebna kazna…
Kada jedan gavran prisvoji sebi tuđe gnijezdo, zadovoljavamo se time da oteto gnijezdo prvo razorimo, potom svojom vikom izgrdimo kradljivca i prisilimo ga da onome kome ga je oteo podigne novo.
Kada je u pitanju napastvovanje ženke drugog gavrana, zajednica gavranova ubija nasilnika svojim kljunovima.
Kada, pak, uzme hranu mladuncima, zajednica počupa napasniku perje, tako da bez njega liči na goluždravu, tek izleglu mladunčad.
Pokatkad se kazni prijekora ili čupanja perja pridoda i kazna progona iz zajednice. Sudovi gavranova se obično zakazuju na nekom prostranom i širokom polju. Tamo oni koji su ranije došli čekaju dolazak gavranova koji kasne.
Čekanje zna trajati danima i noćima sve dok se broj ne popuni…
Tada odvajamo krivca ustranu, postavljamo mu stražu i počinjemo sa suženjem.
Ostali započinju sa grupnim graktanjem i halabukom…
Optuženi odgovara vriskom i zloslutnim graktanjem…
Svjedoci ponavljaju graktanje i mašu bijesni i razjareni svojim krilima.
Pritom optuženi gavran i sam grakće i lupa krilima…
Prijestupnik onda spušta krila, obara glavu i prestaje graktati.
To biva njegovim priznavanjem da je počinio grijeh.
Tada sudija donosi presudu.
Svi gavranovi skaču na prijestupnika i počnu ga trgati i kidati svojim kljunovima sve dok ne umre.
Potom gavranovi zagrakću jednomjernim graktannjem i odlete…
Jedan od njih uzme ubijenog gavrana i ono što je od njega ostalo da bi ga pokopao.
Čak i ako je ubijeni gavran počinitelj grijeha.
Jer smrt ima svoju svetost, stoga tijelu treba odati počast time što će se pokopati…
Tako gavranovi bivaju pravični u oba slučaja: u životu i u smrti…
Pravda je u životu gavranova jača od nagona…
U svijetu ljudi pravda je u osnovi stečena i relativna…
U svijetu gavranova ona je instinktivna i apsolutna.
Mi imamo svoja osnovna načela koja s enikad ne mijenjaju niti modificiraju. Onaj ko od njih odstupi, odstupio je od zahednice i zaslužuje odbacivanje i smrt…
Ove propise i zakone nisu uspostavili gavranovi. Oni su neprikosnoveni i nama ih je naložio Svevišnji, pohranio u našu prirodu i njima obavezao našu podsvijest i naš karakter…
Sami sebi ne propisujemo zakone…
Znamo da se duša povodi za naklonošću i da se svrstava na onu stranu od koje ima korist, pa u svome oku deblo vidi kao slamku, a u oku drugoga slamku kao deblo.
Rod gavranova je sve ovo izbjegao i zakoračio na sigurno tlo time što se pokorio zakonitosima Stvoritelja.
Primjena zakona podrazumijeva lišavanje naklonosti, a koje se to stvaranje lišava naklonosti osim meleka?!
Gavran sinova Ademovih (III)
Meleci me podjećaju na dane prvog stvaranja…
Na Zemlji je vladao apsolutni mir prije nego sto je čovjek kročio na njeno tlo…
Djevičanski morski talasi koje još nije prosijecala lađa.
Čisti vjetrovi koji još nisu dotakli čelo čovjeka.
Prostrana polja na Zemlji na koju još nije kročila ljudska noga…
Još uvijek je ovaj svijet bio neokaljanim, jer ga nije uprljala nijedna laž…
Sve je odisalo čistom i nepatvorenom istinom…
Planine prekrivene bijelim snijegom blistale su pod prelamanjem sunčevih zraka…
Mora su stenjala, dizala se i spuštala svoje plave pjenušave grudi…
Sa zelenih polja širio se ugodan miris koji je prosto opijao zrak…
Sve je bilo tako lijepo i čarobno.
Unatoč svemu tome, bilo je nešto otužno u toj slici. Nešto je tom prizoru nedostajalo.
Da ‘ čovjek da zakorači svojom nogom po Zemlji kroz samo središte ove ljepote, ispruži uvis svoje ruke i skrušeno uputi molbu Svevišnjem Bogu…
Tek tada dolazi do izražaja pravi smisao stvaranja ove čiste i nepatvorene ljepote…
Stvari su manje lijepe i čarobne, ali s većim smislom onda kada su poznate, onda kada se griješi i moli…
To je uvijek slučaj sa spoznajom…
Nevinost biva povrijeđenom na početku, zatim se, nakon toga, rađa spoznaja… Božiji meleci su ti koje krasi nevinost… Što se tiče čovjeka, njegova nevinost je oskrnavljena u Džennetu… Šejtan ju je oskrnavio kako bi se ostvarila ranije ustanovljena, uzvišena mudrost: naseljavanje i izgrađivanje Zemlje… Znali smo da čovjek dolazi iz Dženneta…
Na početku su bile suze…
Plač Adema i Havve na Zemlji, predstavljao je veoma dirljiv prizor…
Zvuk tog plača otkrio nam je stepen prijestupa, značenje grijeha i iskrenost pokajanja…
Adem je, ako se tako može kazati, stalno boravio u kajanju…
Kako je samo uzvišeno bilo njegovo dostojanstveno lice?!
Oči Ademove bile su ispunjene očinskom brižnošću koja ruši sve prepreke i koja se ne zadržava samo na jednom djetetu, mimo drugoga… Što se Havve tiče, ona je bila majkom za sve žene na Zemlji…
Gospodaru naš, sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti isgubljeni.
Bila je ovo njihova zajednička dova Svevišnjem…
Havva je ostala noseća prvi put…
Ljudi ne polažu jaja poput nas ptica, nego radjaju…
Havva je u svom prvom porodu rodila sina i kćerku…
Potom je u drugom takodjer nosila sina i kćerku… Sin iz prvog poroda bio je dopušten kćerci iz drugog …
Havva je rodila Kabila i njegovu sestru Iklimu…
Zatim Habila i njegovu sestru Lejusu…
Braća su odrasla skupa…
Habil se smijući spuštao niz brdašce… Lice mu je odisalo čednošću njegovih osam godina… Iza njega jurio je Kabil noseći u ruci granu nekog drveta pokušavajući njome dokačiti svoga brata… Igrali su se po običaju…
Nije mi poznato zašto je jedan od braće bio tako nježan poput djurdjevka, a drugi tako grub poput planinskog trnja…
Kabil je stalno u igri preuzimao ulogu lovca, a Habil ulogu plijena. Kako se igra rasplamsavala, u očima Kabila zaiskrila bi mržnja dok bi se ustremljivao da s onim što mu je u ruci udari brata…
U početku se Habil smijao… Njegov smijeh je odzvanjao izmedju brežuljaka i drveća poput potoka koji odiše čistotom i veselošću, dok bi se Kabil namrgodio i ščepao granu drveta s obje, umjesto s jednom rukom… Tada bi lice Habila umjesto izraza radosti poprimilo izraz bola. Zvon njegovog smijeha bi se završavao nečim što je ličilo na vrisak…
Adem bi tada požurio prema njima i našao Habila u ranama, a Kabila kako ne prestaje sa svojim nasrtajima…
Adem bi zavikao:
-Kabile, šta to uradi bratu svome Habilu?
Kabil bi odgovrio:
-Mi se samo igramo. Habil je sam izabrao da bude gonjen.
Adem bi potom počeo vikati i ružiti Kabila… Onda bi razdvojio braću i brišući krv s rana svoga blagoga sina i dalje korio Kabila… Govorio bi im da su braća iz stomaka jedne majke, da žive na jednoj zemlji i da se, stoga, trebaju medjusobno voljeti, a ne mrziti… Najviše što je izazivalo moje čudjenje bilo je to što je Kabil zatvarao svoja osorna usta i nijednog trenutka nije se pokušavao braniti… S druge strane, Habil je branio brata nastojeći se umiliti ocu ne bi li im obojici oprostio…
Gavran sinova Ademovih (IV)
-Ovo je moja koliba!
Bratovi prsti su ostavili jasne crvene tragove na Habilovom obrazu… On se iznenadio bezočnošću svoga brata i u njemu se rasplamsa bijes dok mu se oči brzo ovlažiše bolnim suzama…
Nevino se obrati svome bratu:
-Pogledaj u moje ruke…! Sve sam ih izgulio podižući kolibu…
No, Kabil će na to odlučno:
-U kolibi nećeš zanoćiti poslije sljedećeg sunčevog zalaska…Tako je govorio Kabil.
Njegov brat će blago:
-I Habil bi isto tako želio kazati koju riječ…Ja te volim Kabile, pa zašto tako…?
Kabil ništa od toga nije čuo, jer je već otišao odatle…
Nisam uočio da je Habil o tome obavijestio Adema…
Ne znam zbog čega…
Moguće da je osjećao da je očevo srce ispunjeno tugom zbog ponašanja Kabila, te se plašio da time samo ne produbi tu tugu. Moguće da je pomislio da je Kabilova prijetnja izrečena tek onako… I kada je nastupio naredni zalazak sunca, Habil je ugledao svoga brata Kabila koji mu je zauzeo kolibu, iznenadjen kad je vidio kako u stegnutoj pesnici drži oštar kamen…
Prije nego što je Habil i progovorio, kamen je već rasjekao njegovo čelo sa kojeg je potekla krv… Potom ga je kabil uzeo i izbacio iz kolibe… Habil je povio ranu travama i tu zaspao…
Adem se silno iznenadio kada je ugledao sina van njegove kolibe s krvlju koja se bila zgrušala na njegovom čelu…
Povikao je istim onim uobičajenim glasom koji je, ovaj put, u sebi nosio daleko dublju bol.
-Kabile, šta to uradi bratu svom Habilu?
Kabil uopće nije ličio bratu svome Habilu…
Iklima, Kabilova bliznakinja, uopće nije ličila na Lejusu, Habilovu bliznakinju.
Kabil je bio surov za razliku od svog brata Habila.
Lejusa je bila manje lijepa od Iklime.
Trebalo je da se habil oženi Iklimom, a Kabil Lejusom…
Ja lično, više sam cijenio Habila nego njegovog brata i bilo mi je drago što će se on oženiti ljepšom…Habil se ne ljuti kada mu ćopnemo što ostane od njegovog jela…
Ugledao me jednoga dana dok sam stajao pored jaja kokoške koju je gajio, te je ispružio ruku i dao mi jedno jaje… Obradovao sam se ovakvom njegovom postupku koji je pokazao prema stvorenju koje je pripadalo jednom običnom rodu kakav je bio naš.
To je čovjek koji shvaća mudrsot uzajamnog potpomaganja medju živim bićima i zna šta je milost…
To je čovjek koji zna za Boga, voli Ga i boji Ga se.
Želim usredsrediti svoj um i ostaviti svoje svjedočenje na svim ruševinama i razvalinama, ispripovijedati to vjetrovima koji fijuču u najzabitijim mjestima…
Kabil uzviknu:
-Ne, ja sam bolji od njega!
Iza njegovih riječi stajao je šejtan…
Rekao je to Iblis i za Adema… Danas je to sugerirao Ademovim sinu da tako kaže svome bratu…
Kabil ponovo povika pred svojim ocem:
-Neću se oženiti Lejusom…Oženiću se Iklimom! Ona je zajedno sa mnom bila u stomaku..Ja imam prednost da se njome oženim…
Adem je uvjeravao sina da mu njegova bliznakinja ne sljeduje.
Kabil je odbio da i za pedalj promijeni svoj stav…
Zapanjila me njegova tvrdoglavost i nisam znao kako će na to reagovati Adem.
-Neka svaki od vas dvojice Bogu prinese kurbana – reče Adem. ćOnaj kome Bog prihvati kurban, u pravu je.
Adem nie želio sam presuditi medju njima, nego je stvar prepustio Bogu.
Nisam znao kako će Svemogući primiti kurbane.
Takodjer, nisam znao ni šta u osnivi predstavlja kurban…
Gavran sinova Ademovih (V)
U danima u kojima sam bio zaokupljen svijetom gavranova i rješavanjem njihovih pitanja i problema, moje iščekivanje se oteglo.
Imali smo jednog gavrana napasnika u bijegu i tragali smo za njim da bismo mu sudili.
Napokon je došao dan kada je trebalo Bogu prinijeti kurbane.
Došao je Habil sa svojim najdebljim ovnom. Ostavio ga je na brdu, a on sam je klanjao uzvišenom Bogu moleći Ga da primi njegovu žrtvu.
Došao je i Kabil i sa sobom donio još nedozrelo žito zelenih klasova… Kabil je bio pohlepan i škrt do te granice da mi gavranovi nikada nismo uspjeli kušati bar i djelić njegove hrane. Kabil ostavi svoju žrtvu i odstupi…
Dva brata stadoše podalje…
Iz sveg svog srca sam želio, ja kao nepristrasan sudija, da Bog prihvati Habilovu žrtvu.
Iz neba se spustila vatra i pojela Habilovu žrtvu pokazujući time da je primljena… Habil radosno uskliknu u znak zahvalnosti, dok Kabil svojim uzvikom izreče ubistvo…
Sa šakama ispruženim ispred sebe i pogleda uprtog u jednu tačku na horizontu,Kabil je stajao duboko zamišljen… Unatoč njegovoj apsolutnoj šutnji, iz njega izbijaše talas koji se mogao primijetiti golim okom.
Bio je prekrasan Božiji dan… Sunce je zrakom rasprostiralo svoju toplinu.
Brojno drveće borova duž čitavog horizonta, kupalo se na tim sunčevim zrakama, dok su im stabla dobijala boju jentara koju izbacuje more. Sa obližnjih brda dolazili su vjetrovi donoseći sa sobom miris tek olistalog drveća i božanskog cvijeća iz najdubljih kotlina i klisura pokrivenih zelenim baršunastim šumama…
Kabil ponovo zavika:
-Ubit ću te!
Habil nije shvaćao razlog zbog kojeg se njegov brat Kabil ljuti na njega…
Čistota obično ne shvaća motive grijeha i njegovog zla…
Bog je primio od jednog, a nije od drugog.
Rekao je svome bratu da BOg prima od pravovjernih.
Kabil je i dalje mumljao:
-Ubit ću te!
Vraćajući se svojoj kolibi i svome cvijeću, Habil se okrenu i reče mu:
”I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer se bojim Allaha, Gospodara svjetova… Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh i da budeš stanovnik u vatri. A ona je kazna za sve nasilnike.”
Habil se udalji sa svojom ženom Iklimom…
Već su neko vrijeme bili u braku…
Kada se na njoj ukazaše znakovi trudnoće, Kabil riješi da ubije brata…
Uhvatili smo odbjeglog gavrana nasilnika i započeli njegovo sudjenje…
Habil se bio ispružio na zemlji nakon napornog dnevnog rada…
Polje sa ljiljanima još nije ni počinulo, a on je već bio utonuo u san.
Sunce se polahko spuštalo prema zapadu…
Sudjenje grješnom gavranu je još uvijek trajalo…
Nebo je bilo poprskano krvlju večernjeg sutona… Kabil se polahko šunjao sve više pritežući vilicu magarca koju je našao u šumi.
Magarac bijaše krepao u obližnjoj šumi. Zvijeri su pojele njegovo meso, a ono što je preostalo oglodali su orlovi, zemlja je popila njegovu krv, dok je njegova ogromna vilica ostala bačena na površini zemlje.
Kabil je nosio sa sobom prvo oružje na Zemlji i krenuo u potragu za bratom.
Nadje ga utonulog u san i krenu prema njemu…
Uznemiri ga nešto, ne znam što, što je vidio na tom plemenitom usnulom licu…
Habil se probudi i otvori oči…
Kabilova ruka se podiže sa koščanom magarećom vilicom i krenu ka Habilovoj glavi…
S Habilovog lica prolipta krv i isprska sva Kabilova prsa.
Grješna ruka ponovo pade na dobrodušno lice…
Nakon petog udarca, Kabilova ruka se sudari sa zemljom…
Habil više nije davao nikakve znakove života… Kabil shvati da je njegov brat mrtav…
Prestade sa svojim žestokim i bjesomučnim udarcima… Sjede snužden pored svoje žrtve…
Gavran sinova Ademovih (VI)
Još uvjiek nismo bili završili sudjenje grješnom gavranu…Sudjenje je bilo odloženo za sutradan… Postavili smo gavranu stražu i razišli se…
Zastao sam na drvetu ponad Kabilove glave i bučno zagraktao:
-Kabile, šta to uradi bratu svome Habilu?
Kabil podiže glavu i upre u me svoje oči…
Njegovo lice se treslo…
Sudjenje optuženom gavranu je trajalo satima…
Lagao je… Nijekao je optužbe koje su ga teretile… I prepirao se… Medjutim, kako je sudjenje odmicalo, omča oko njegovog vrata se sve više stezala… Sve vrijeme tog sudjenja, Kabil je išao noseći na ledjima tijelo svoga brata.
Nije znao šta da uradi sa njegovim lešom…
Strvinari su kružili oko njega…Miris leša je privlačio zvijeri…Kabil se plašio da ostavi brata, jer bi ga mogle rastrgati zvijeri… Stoga ga je i dalje nosio na ledjima besciljno lutajući…
Nije znao šta da s njim čini, kako da postupi…?
Sudjenje gavranu je napokon bilo završeno i potvrdjene su mu sve otužbe koje su ga teretile…
Sudije su mu dosudile smrtnu presudu…
Presuda nad grijesnim gavranom je izvršena…
Ponio sam mrtvog gavrana da ga pokopam na kavom udaljenom mjestu…
Letio sam noseći ga u kljunu kadli osjetih da neka skrivena sila usmjerava moja krila prema Kabilu.
Nisam imao namjeru prolaziti pored njega… Ja Kabila nisam volio…
Medjutim, moja krila su se i protiv moje volje uputila prema njemu…
Nešto uzvišeno, jače od mog uma, usmjerilo je moja krila…
Jedan od časnih meleka mi naredi:
– O, gavrane, Uzvišeni Bog šalje te da pokažeš sinu Ademonom kako će sahraniti tijelo svoga brata…
Odmah se sa svojim teretom spustih ispred Kabila…
Stavih tijelo mrtvog gavrana ispred sebe i počeh kopati zemlju…
Zemlju sam kopao pandžama i kljunom…
Položih gavranova krila uz njegovo tijelo…
Podigoh ga svojim kljunom i spostih u raku…
Kratko zagraktah dvaput, zatim preko njega nagrnuh zemlju…
Potom pogledah sina Ademova…
Moj pogled mu je govorio: ”Ubili smo ga jer je to zaslužio, no, i pored toga, znamo da nejgov leš zaslužuje počast… A ti…?”
Krenuh grakćući mu u lice.
Uzletih u nebo i uputih se ka zapadu…
Leteći već prilično udaljen, začuh Kabilov vrisak…
-Teško meni! Zar i ja ne mogu, kao onaj gavran, zakopati mrtvo tijelo brata svoga!
Učinilo mi se da će krik sagorjeti od kajanja…
Nisam znao s kakvog izvora potječe njegovo kajanje.
Je li se kajao stoga što ga je sve ove sate nosio ne znajući kako da ga pokopa…?
Ili se kajao zato što ga je ubio na pravdi Boga…?
Ne znam…
Sve što sam tada želio znati je zdravlje Habilove žene…
Ispuni me spokoj kad saznadoh da je blizu poroda.
Želio sam da u svojoj duši osjetim mir zbog ljudskog roda i da samog sebe uvjerim da on ipak potječe od časnog i bogobojaznog čovjeka…
Jasno mi je da će djeca ubice Kabila preplaviti Zemlju…
Jasno mi je, takodjer, da trvenje izmedju njih i djece plemenitog šehida, neće prestati…
Moguće da će se ponoviti nedaće oca s djecom…
Sve mi je to znano… Ipak, nije mi poznata mudrost koja se krije iza svega toga…
Moj posao nije spoznaja…
Svjedokom sam bio sinu Ademovom i učitelj njegov u jednom trenutku. No, moja zadaća nije spoznaja…
Možda je to čovjek znao…
