Dan kad je napisana Povelja Kulina bana – 825 godina rodnog lista bosanske državnosti

Povelja bosanskog bana Kulina napisana je 29. augusta 1189. godine na starobosanskom narodnom jeziku i bosanskim pismom bosančicom i danas obilježava 825. godišnjicu. Ovaj dokument je ne samo najstariji dosad pronađeni očuvani bosanski državni …

… dokument nego i jedan od najstarijih državnih dokumenata kod svih južnoslavenskih naroda i država.

O značaju Povelja kao pisanog dokumenta na domaćem jeziku za Agenciju Fena govori prof. dr. Lejla Nakaš, vanredna profesorica na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na predmetima Staroslavenski jezik i Historija literarnog jezika.

Profesorica Nakaš je uz priču o Povelji kao vrstan stručnjak prezentirala i podatke o razvoju diplomatskog pisma u BiH.

“Posebne političke, kulturne i, naročito, konfesionalne prilike u srednjovjekovnoj bosanskoj državi od njenog postanka do njenog nestanka odrazile su se na specifičan razvitak pismenosti i samoga pisma. Prestižni tip jezika za bosansko plemstvo je stari zapadnoštokavski dijalekt čije su crte utkane u osnovicu koju je činio slavenski kultni jezik – staroslavenski”, navodi profesorica Nakaš.

Ističe dalje da je Povelja bana Kulina o prijateljstvu s Dubrovčanima najstariji poznati diplomatski dokument pisan ćirilicom uopće. Nastala je 1189. godine, u vrijeme kada se u zemljama širom Evrope poslovna korespondencija vodila isključivo na latinskom. Njen jezik pokazuje već izgrađen stil izražavanja i tečnost u izlaganju koja nikako ne bi mogla biti osobina prvog pokušaja.

“Čak i na temelju njene sasvim površne grafijsko-jezičke analize moguće je ustanoviti da je bosanska državna kancelarija već krajem 12. stoljeća imala za sobom izvjesnu pisarsku tradiciju sa originalnim pravopisnim sistemom i razvijenim izražajnim mogućnostima”, pojašnjava profesorica Nakaš u izjavi za Fenu.

Dva sačuvana prijepisa Kulinove povelje (1189-1205), navodi, služila su dubrovačkoj kancelariji kao model pisanja ugovora za ostale zemlje ili pak za druge vladare poslije Kulina, zato se i bosanski ban Ninoslav “takom kletvju klel kakom se je ban Kulin klel”.

U tekstovima povelja, isprava i darovnica dolaze do izražaja formule koje su preuzimane iz zbornika unaprijed oblikovanih obrazaca.

“Stil bosanskih pisara otkriva da oni slijede preporuke koje su bile veoma raširene u svim srednjovjekovnim kancelarijama u kojima se pisalo latinskim jezikom, poznate kao Ars dictaminis ili Ars dictandi. Pritom se ne teži originalnosti, već je cilj približiti se savršenstvu uzora. Najviše samosvojnosti bosanska kancelarija pokazuje u odlomku u kojem se piše ime i titula vladara, i u dijelu u kojem se izriče zakletva da će se sve što je zapisano i izvršiti, ali i prijetnja u slučaju da se zapisano ne izvrši”, navodi Nakaš.

Tajanstvena intitulacija u poveljama Stjepana Kotromanića koja glasi – Az sveti Grgur, a zovom ban Stjepan, gospodin bosanski, vezuje se za stav Crkve bosanske prema kojem se vladar proglašavao otjelotvorenjem sv. Grugura Čudotvorca, dok su najčešće sankcije izražene riječima: A ko će to poreći ili potvoriti da je proklet Ocem i Sinom i Duhom svetim i dvanaestoricom apostola i sedamdeset i sedam izabranih, na ovom i na onom svijetu. I da je saučesnik Judi Iskariotskom koji preda sina Božijeg na raspeće za trideset srebrenjaka i koji iz sveg glasa vapijaše: raspni, raspni, raspni! Krv na njemu i na njegovoj djeci! I da se odrekao Boga i anđela na umrli čas i na Dan sudnji vjere koju vjeruje. I da mu nije očine molitve ni materine.

Profesorica Nakaš ističe da su poslovni dokumenti u bosanskoj državnoj kancelariji tokom tri stoljeća njenog postojanja pisani na četiri vrste pisma: ćirilični ustav, bosanska ćirilična poluminuslula, klasična ćirilična minuskula i bosanska minuskula – danas poznata kao bosančica.

Klasična diplomatska minuskula (koja se u literaturi najčešće naziva srpskom, rjeđe dubrovačkom) i bosanska verzija minuskule imaju, ustvari, pojašnjava, isti razvojni korijen na kraju 12. stoljeća. Izgled ćiriličnog poslovnog pisma počinje se ocrtavati već u Kulinovoj povelji koja, iako pisana svečanim ustavnim tipom pisma, u pojedinim oblicima slova pokazuje prijelaz iz dvolinijskog u četverolinijski sistem pisanja.

Bitno svojstvo poslovnog pisma čini karakteristični sistem produžavanja stabala pojedinih slova u četverolinijski prostor pisanja po ugledu na latinsku minuskulu, zbog čega se i smatra da se ovakvo pismo moglo razviti u krajevima orijentiranim zapadu, gdje se ćirilica doticala sa latinicom. Zato klasična ćirilična minuskula, koja je nakratko bila u upotrebi u Bosni kao izabrano pismo kancelarije Tvrtka I, a koja se u literaturi najčešće naziva srpskom, rjeđe dubrovačkom, zajedno s bosančicom, koja se postepeno formirala u kancelarijama bosanskih kraljeva nakon Tvrtka I, čini dio fenomena zapadne ćirilice. Do preobražaja grafije najvjerovatnije je došlo kao posljedica bigrafičnosti i dvojezičnosti pisara ili kancelarije.

U tom smislu može se pretpostaviti, navodi Nakaš, da se klasična minuskula začinje najprije u Dubrovniku, te da je zatim naširoko prihvaćena u Srbiji, Humu i Zeti, a zatim čak i u mađarskim i albanskim kancelarijama. Tvrtko Kotromanić, koji u svojoj naklonjenosti zapadnim estetskim kriterijima, još u vrijeme priprema za krunidbu, u pismu od 7. februara 1376. pisanom u Bobovcu, bira za svoju kancelariju ovu kaligrafsku formu poslovnog pisma.

Minuskula kasnijih bosanskih pisara, dijaka Hrvatina, Stipana Dobrinovića, Novaka Gojčinića, logofeta Tomaša Bućanina, dijaka Vladića, logofeta Dušana, dijaka Radosava, dijaka Pavla, Radivoja Hrstića, protovestijara Restoja Milohne, Tvrtka Sekulovića, predstavlja pak izraz posebnog i vlastitog razvoja bosanske kancelarije.

Nakaš napominje da je na osnovu osobitosti slovnih oblika koje razvijaju ti pisari u paleografiju uveden termin bosanska minuskula. Uzrok odustajanju od klasične verzije minuskule iz vremena Tvrtka I Gregor Čremošnik vidi u specifičnim okolnostima pod kojim Ostoja dolazi na vlast.

Budući da je to neka vrsta puča, kaže Nakaš, on ne nasljeđuje staro, nego potiskuje staro ustranu i uvodi svoje vlastito. Pisari kralja Ostoje nisu učenici Tvrtkovog logofeta Vlada i Dabišinog Tomaša Lušca, već su pitomci drugih bosanskih škola u kojima se podučavao bosanski poluustav, a ne diplomatska minuskula. Čremošnik čak ističe i to da je ovakav zaokret smišljen i hotimičan, te da se stječe dojam da je u centralnoj Bosni i ranije postojao svjesni otpor prema dubrovačkoj ili srpskoj minuskuli.

“U svim tipovima ćiriličkoga brzopisa, koji će se uobličiti početkom 16. stoljeća, pa tako i u njegovoj dubrovačkoj, srednjodalmatinskoj i bosanskoj (franjevačkoj i bošnjačkoj) verziji, odslikavaju se osnovne forme minuskule kakva je definitivno uobličena pred slom bosanskoga kraljevstva, a čiji začetak razvoja se nazire u pismu Kulinove povelje”, kaže Lejla Nakaš.

(fena)