Historija Hrankovića i hrankovljana-Četvrti dio

U ovom serijalu smo se dotakli i našeg bližeg okruženja,našeg komšiluka,pa da pročitamo koju riječ i zapise o njima.

Ljudi su nekada govorili za zavičaj da je toliko velik dokle se čuje Ezan sa Munare. Doduše, Ezan su čuli i drugi koji se nisu smatrali Hrankovljanima a mnogo kasnije će im državna administracija odrediti naziv Donji Ranković, i to su sada naše komšije.

Razgovarajući sa tada najstarijim hrankovljanom Osmanom Behijinim, tko su naši susjedi, jednom prilikom idući s njim na Zulfinac po vodu reče mi: “Kada sam bio mali pričao mi je djed da naše komšije preko Memića Rijeke nisu znali govoriti kao mi.” Trvrdnju o ovoj priči pronašao sam u povijesnim podacima da su Osmanske vlasti shodno svojim potrebama naseljavali takozvane Vlahe iz vlaške zemlje kao dobre stočare a kasnije i graničare po Usorskoj dolini.

Razmišljajući o tvrdnji Osmanovoj (nisu znali govoriti kao mi), najvjerojatnije su govorili svojim maternjim jezikom, tj. rumunjskim. Kako su bili lojalni tadašnjim vlastima zadržali su i do danas prezimena kao što su Sofrići i slično, što potiče od turske riječi Sofra ………

Nastavlja se…..