KAMO IDE MOJ BOŠNJAČKI NAROD I ŠTA MU SE SPREMA…?

Molim Vas, Resu-l-ulema, nemojte dopustiti da nam Mirsad Kebo tumači Kur'an!

Rodio sam se u Derventi, drevnom bosanskom gradu na obalama rijeke Ukrine. Srpska agresija me zatekla kad sam imao 19 godina. Kud sam mogao drugo nego priključit se bošnjačko-hrvatskoj odbrani od agresije. Iako potičem iz ugledne muslimanske familije, nisam bio veliki musliman. Bolje reći bio sam musliman od petka do petka i od bajrama do bajrama. Znao sam ko sam i šta sam, ali to nisam napasno isticao.
Kao uostalom svi Bošnjaci muslimani u to predagresijsko vrijeme, bio sam lojalan građanin Jugoslavije i sanjao da postanem građevinski inžinjer. Nisam razmišljao o ratu. Nisam se za rat spremao. Nije me niko učio da mrzim drugu vjeru i naciju ni kod kuće, ni u školi, ni u džamiji. Majka mi je uvijek govorila: “Sine, nemoj ti ništa govoriti. Šuti i gledaj svog posla. Odmakni se od kavge. Budi majci pametan.” I ja tako bio. I ja tako sve radio kako mi je majka rekla. I ja bio ponosan što nikog nisam mrzio i što mi nije smetala ničija ni vjera ni nacija. Ja ni danas nikoga ne mrzim, ali mi je žao što nas je Tuđman zaustavio kad smo mogli da odbranimo Posavinu.

Najtužniji dan u mom životo bio je kad sam morao ostaviti liniju odbrane moga grada i moje domovine. Stotine nas, istinskih boraca, morali smo napustiti Posavinu. Skrasili smo se u Zagrebu, tačnije u Džamiju, gdje smo lijepo primljeni kao prognanici. Zagrebačka džamija je bila prepuna bošnjačkih prognanika iz svih krajeva Bosne. I dan danas me drži osjećaj tuge i nekog srama što nisam ostao na liniji odbrane. To nažalost nije bilo moguće, jer je Tuđman predao Posavimu Miloševiću.

Nisam dugo ostao u Zagrebu zato što je tadašnji Tuđmanov režim tražio da se mi Bošnjaci izjasnimo kao Hrvati da bi se mogli upisati na hrvatske univerzitete, ili da plačamo upisninu kao stranci. Ni jedno ni drugo za mene nije bilo prihvatljivo, jer mi nije padalo na pamet da se odričem svog nacionalnog imena Bošnjak u korist hrvatskog, pogotovo zbog Tuđmanovog odnosa prema Posavini. I drugo, nisam imao odakle platiti upisninu, jer sve što smo imaili u Derventi, sve je rat odnio.

Tražio sam odlazak u treću zemlju, Njemačku. Međutim, ni u Njemačkoj nisam mogao dugo ostati pa sam tražio način da odem u neku od skandinavskih zemalja. Prvo sam se našao u Norveškoj a onda u Švedskoj, odakle se javljam zato što me duša boli kad vidim šta se događa mom bošnjačkom narodu. I zato se stalno pitam: Kamo ide moj bošnjački narod i šta mu se sprema? Posebno nakon puštanja na slobodu Momčila Krajšnika, kojeg Srbi dočekaše kao junaka umjesto ratnog zločinca.

Ja sam sad ovdje na Sjevernom polu zbog tih srpskih ratnih zločinaca i ne mogu se vratiti u svoju Derventu, jer su mi Krajšnik i ala Krajšnici sve pokrali i popalili. Ne mogu se vratiti ni oni koji su preživjeli genocid u Srebrenicu, Bratunac i Vlasenicu, jer se tamo pjevaju pjesme: Oj Pazaru, novi Vukovaru! Oj Sjenice nova Srebrenice! To se pjeva na očigled svih nas živih Bošnjaka. Zašto? Pa zato što nam se iznova nameće aktivna amnezija i priprema nas se na novo porobljavanje i klanje.Očito, bošnjačka intelektualna i politička elita, posebno sarajevska, brine samo o svom stomaku šta će pojesti i o svojoj stražnjici gdje će sjesti. Njih ništa više ne zanima ni Srebrenica, ni Bratunac, ni Vlasenica, ni Derventa, ni to kako se osjećam ja i hiljade drugih Bošnjaka rastjeranih po bijelome svijetu, gledajući danima, mjesecim i godinam kako se rasipa i ono malo bošnjačkog ponosa kojeg su krvavo zaradili bošnjački prekaljeni borci, odnosno šehidi. Dakako, i bošnjačke živi gazije poput Ejuba Ganića, Harisa Silajdžića, generala Sakiba Mahmuljina, generala Sefera Hlilovića, generala Atifa Durakovića, Selima Bešlagića … Gdje su te bošnjačke gazije sa svojim statusom u bošnjačkom narodu u odnosu na status Momčila Krajšnika i Biljane Plavšić u srpskom narodu. Zar nisu u pravu oni koji kažu: siluj, protjeraj, pobi, poruši i popali zatim neka te odvedu u Haag, neka te osude za ratni zločin, pa odležiš neko vrijme, pa te puste i ti se vratiš kao junak svog naroda, koji te dočeka sa pjesmom i nacionalnim ponosom. Tako to Srbi rade.

A Bošnjaci svoje zaslužne ljude, kojima se svijet divi udaljuju od sebe i njihova im usluga ne treba ni na domaćem ni na međunarodnom polju. Njihove ih sujete ubiše u dušu, ali i dalje istrajavaju u svom ublehaluku. Onomad gledam predsjednika Baraka Obamu na pedesetoj godišnjici od čuvenog govora Martina Lutera Kinga u Vašingtonu zajedno sa bivšim predsjednicima Karterom i Klintonom. Kako je to lijepo vidjeti! I, naravno, bilo bi lijepo kad bi Bošnjaci mogli vidjeti Harisa, Bakira, Fahru, Zlatku, Sulju, Selima, generale Atifa, Sakiba, Sefera i bivšeg vrlo uspješnog premijera države Bosne i Hercegovine Adnana Terzića na jednom mjestu zajedno kao pravu braću i prijatelje. Bošnjaci su bili zaista oduševljeni kad su ove godine na dženazi u Potočarima vidjeli reisu-l-ulemu Cerića i Kavazovića zajedno. Toga treba da bude više i češće. To Bošnjacima treba da osjete da imaju glavu, koja ih vodi.

Možda sarajevski podrumaši i mudrosvirci to ne osjećaju, ali mi koje su ti srpski zločinci protjerali na Sjeverni pol jako dobro vdimo da su oni u Bošnjaka koje svijet cijeni i uvažava na margini bošnjačke nacionalne svijesti, dok su oni u Srba koje svijet osuđuje i kažnjava na vrhu nacionalnog ponosa. Teško mi je to i pomisliti a kamoli reći i napisati, ali moram zato što je to istina i zato što hoću da to podijelim sa Bošnjacima koji nisu kao Mustafa Spahić – Mujki u kojeg sam polagao nadu da neće izdati duh, čast i ponos rahmetli Alijine borbe.

Nažalost, nakon što ga je Vildana Selembegović, urednica neokomunističkog “Oslobođenja” uzela pod svoje, taj slavni Mujki je neprepoznatljiv pa, stoga, lupa ko Maksim po diviziji kad kaže da bi volio deset puta umrijeti nego doživjeti bošnjačku republiku. To je podvala sa dva kraka. Prvo, nikad niko u Bošnjaka nije kazo da hoće “Bošnjačku republiku” i, drugo, zašto bi se bilo ko sramio i pravdao za bilo šta što ima bošnjački atribut. Dugim riječima, zašto Mustafa Spahić – Mujki pristaje na ojkofobiju, strah od vlastitog. Da, upravo tako taj slavni Mujki, kojeg neki cijene zato što je odležao pet godina zatvora u bivšoj Jugoslaviji. Međutim, to mu ne daje pravo da sad širi ojkofobiju kod Bošnjaka. To mu ne daje pravo da sad on optužuje Bošnjake za ono što nisu ni mislili a kamoli uradili, kao izgovor za nove progone i klanja. Mujki očito nije svjestan da ga je Vildana Selimbegović uhvatila u svoje kolo, pa kao što se kaže “u kolo možeš kad hoćeš, ali iz kola ne možeš dok ti, Mujki, oni ne kaže”. Mujki je, nažlost, sam pristo da igra u kolu onih koji skreću pažnju na Bošnjake kako bi zamaglili one koji u rano bajramsko jutro sačekuju Bošnjake u Zvorniku a da o tome niko u Bošnjaka ni prstom ne mrdnu i ne pokaza ni ljudsku, ni patriotsku, ni političku, ni državničku svijest.

Džaba se Dževad Hodžić trudio u “Oslobođenju” da to ispravi i da podsjeti svog mu političkog mentora Sulejmena Tihića da mrdne bilo čim. Ali šamački sudija nema vremena za te trivijalne stvari koje se Bošnjacima događaju u dalekom Zvorniku od njegove tople fotelje u Sarajevu. Baš se njega briga za nekog Nezira Dardagana i njegovog sina Fehima. On i njegov mu Mirsad Kebo imaju prečeg posla, a to je da se brinu o ispravnom tumačenju Kur'ana u Bosni. Jer, Mirsad Kebo je primjetio da u Bosni i Hrcegovini ima onih koji neispravno tumače Kur'ana, pa je kao pravi državni čimbenik, pismenim putem od 29. avgusta, 2013, god. zatražio od ministra Zorana Mikulića da provjeri registracije udruženja i fondacija u FBiH, “ali smo onih koji se bave tumačenjem Kur'ana”.

Kao pravi multinacionalni esdepeovski kadar ministar Zoran Mikulić je obavijestio podpredsjednika Federacije Mirsada Kebu da “Ministarstvo pravde Federacije Bosne i Hercegovine već izvjesno vrijeme revidira spiskove svih udruženja građana i fondacija koji se bave tumačenjem ne samo islama nego svih religija zastupljenih u BiH, a registrirani su u FBiH”.Ne zna se kako će dušebrižnik Mirsad Kebo reagirati na ovu esdepeovsku multikulturalnost, ali što se tiče Kebe, on nije zabrinut za druge. Kebo je zabrinut za svoj narod, odnosno za očuvanje “islamske tradicije Bošnjaka”. Pa, zaista, ne može se tražiti više od čovjeka i državnika, koji je pobijedio vlastitu bolest raka. Sad mu ostaje da pobijedi i rak-ranu kod svog naroda, a to je pogrešno tumačenje Kur'ana, koje utiče na državnu i nacionalnu sigurnost Bosne i Hercegovine. Oni što su u Zvorniku na Bajram napali Bošnjake Nezira Dardagana i njegovog sina Fehima nemaju veze sa tumačenjem Kur'ana i zato Kebo nema potreba da se bavi njima i tumačenjima njihove vjere, jer oni nisu nikakva opasnost za državnu sigurnost zato što ne tumače Kur'an i zato što nisu registriranu u Federaciji.

Nisam fan Zlatka Lagumdžije, ali se nadam da neće nasjesti na ovu providnu političku igru Mirsada Kebe, odnosono SDA-a, na način da njegov ministar Zoran Mikulić bude uhvaćen u zamku islamofobije i tako SDP-e bude optužen da je protiv islama i muslimana a SDA-a da je zaštitnik islama i muslimana Bošnjaka. Mirsad Kebo treba da zna da se Islamska zajednica ne može prodati za 10.000 KM, koje je onomad donirao Udruženju ilmijje da bi sad mogo organizirati lov na vještice zbog tumačenj Kur'ana. Mislili smo da su ta vremena prošla, ali očito povjest se ponavlja i to na najbrutalniji način u izvedbi Mirsada Kebe.

Nikad ništa nisam tražio od reisu-l-uleme, bivšeg ni sadašnjeg, ali sam sve činio da se ugled i čast te naše duhovne i moralne institucije čuva i očuva. To ću i dalje raditi punoga srca i cijelom dušom ovdje na Sjevernom polu gdje se ove godine postilo 22 sat. Samo dva sata je bilo za iftar, teraviju i sehur. Ali ništa nije teško kad se hoće u ime Allaha.

No, ovoga puta molim i tražim u ime svih Dobrih Bašnjana u domovini i svijetu od reisu-l-uleme Husejna ef. Kavazovića da ne dopusti da nam Mirsad Kebo tumači Kur'an! Molim Vas, reisu-l-ulema, poštedite nas od tog poniženja i ne dajte im našu dušu, ne dajte im našu Islamsku zajednicu, ne dajte im da nam rasture tu jedinu sačuvanu oazu, tu jedinu nadu, tu jedinu svjetlu tačku našeg dina i imana. I još nešto, reisu-l-ulema, ne dajte potrošenim kadrovima iz SDA-a, koji se nisu mogli tamo dokazati, da sad urade sa Islamskom zajednicom ono što su uradili sa rahmetli Alijinom Strnkom demokratske akcije, a to je da je obezvrijede i učine nerelevantnom društvenom i javnom institucijom.

Islamska zajednica mora ostati autonomna i samosvjesna svoje povijesne misije. Islamska zajednica mora biti slobodna, uvjerljiva i samodrživa uz Allahovu milost i muslimansku i bošnjačku vjeru i povjerenje. A svi znamo da Allahu čuva i pomaže iskrene i poštene. Ja sam htio samo to – biti iskren i pošten, a Allah najbolje zna.

 

Izvor vijesti: bosnjaci.net