HRANKOVIĆ ONLINE Korist za budućnost našeg HRANKOVIĆA
Dodikov iznenadni referendum mogao bi dobiti iznenadni odgovor.
Tek nešto više od dvomjesečnog „života“ knjige „Bosanska lista“ („The Bosnia List“), koja se nalazi u izlozima najuglednijih američkih knjižara, njen autor Kenan Trebinčević ekskluzivno za „Dnevni avaz“ otvara srce o svojim najintimnijim osjećanjima kroz koje prolazi svakodnevno nakon objavljivanja knjige.
Nakon uspjeha koji je knjiga postigla tokom brojnih promocija širom Amerike, a onda i na uglednim američkim televizijskim emisijama, poput najgledanije „Oprah Winfrey show“, ali i kroz prikaze „New York Timesa“ i ostalih najvažnijih američkih listova, Trebinčević govori i o tome ko mu prijeti i zašto ga nije strah.
Prijeteće poruke
– U svojoj 33. godini nisam očekivao da ću postati prijatelj s tolikim brojem ljudi. Što se tiče negativnih reakcija, dobio sam nekoliko smrtnih prijetećih poruka putem Facebooka i na njih sam se nasmijao jer znam da sam nekima postao trn u oku. Nisam više taj 12-godišnji dječak koji se boji čopora kukavica – kaže, između ostalog, za naš list rođeni Brčak Trebinčević, koji je s porodicom u vihoru rata morao napustiti BiH.
Jeste li se nadali ovakvom odjeku i šta Vam je ovaj uspjeh prouzrokovao?
– Iznenađen sam tolikim pozitivnim reakcijama i recenzijama u najvažnijim američkim medijima. Objašnjeno mi je i shvatio sam da se ova knjiga smatra djelom jednog od najvećih obrazovnih projekata o dešavanjima u našem regionu. Namijenjena je, dakle, tipičnom Amerikancu kroz pogled mlade osobe. Ali, nisam se nadao tako ogromnoj podršci Bosanaca iz dijaspore. Nisam očekivao ni toliku potporu iz Bosne, jer stalno dobivam poruke podrške putem e-maila i Facebooka. Mislio sam da je svima dojadila ta priča, jer je svako od nas ima. Drago mi je da nisam bio u pravu.
Moja generacija me kontaktira i pruža veliku podršku. Sasvim očito, kroz čitanje moje priče, oni pronalaze sebe u njoj, vide kako se bolno iskustvo može iscijeliti. I tako počinju slobodno pričati svoje priče. Vraća im se memorija, preživljavaju i procesiraju te trenutke i zatvaraju važno poglavlje svog života na pozitivan način. Posljednje dvije decenije puno je mladih bježalo od tih uspomena. To kao da su bile zabranjene teme u društvu ili za kuhinjskim stolom u toku večere. Želim vjerovati da je moja knjiga razdrmala tu prestrašenost i povratila vjeru u istinu, a ne političku korektnost.
Ljudi koji se profesionalno bave etikom tvrde da je čak nemoralno zaboraviti, te da je to kontraproduktivno za proces pomirenja. Šta kažete Vi?
– Ja vjerujem da ponekad, kada morate poći naprijed, mora se prvo poći unazad. Čast mi je dati svoj glas onima kojima u Bosni ne daju da se čuju njihovi autentični stavovi, koji nemaju sredstava koja su meni ovdje Amerikanci pružili. Dakle, da dijelim svoju priču širom svijeta i govorim i o onim poginulim žrtvama rata. Starija generacija mi kaže da sam uzor za mlađu generaciju i da je ova knjiga svjedočanstvo za buduće generacije. Pogotovo one koje odrastaju u dijaspori veoma mladi i koji se ne sjećaju svojih korijena. Eto, to je moj stav o moralnosti i samoj potrebi sjećanja.
Koja je, prema Vama, najbolja američka recenzija Vaše knjige, a koja najvažnija?
– To je ona koja se pojavila na „Oprah.com“. Jer, Opra je u Americi ne samo najgledanija već je i veoma cijenjena i njeno mišljene o knjigama je visoko poštovano. Njeno ime je vrlo popularno i svijet sluša njene preporuke. Bilo ih je mnogo od „New York Timesa“ do „Los Angeles Timesa“ i sve su podjednako važne. I sve su vrlo afirmativne.
Hoće li knjiga ući u američki nastavni program i šta to znači za prikupljanje građe o bosanskim stradanjima?
– Početkom 2015. godine izdavačka kuća „Penguin“ vodi me na državnu koledž konferenciju kojoj prisustvuje oko 350 škola. Tu ću raditi prezentaciju knjige, a nešto od toga je već započelo. Bio sam na jednoj sličnoj promociji u Teksasu, gdje su bili predstavnici raznih univerziteta. Poenta je da osoblje koje predstavlja svoju školu doda knjigu u svoj nastavni plan. Knjiga se može izučavati u više različnih predmeta, od historije, etike, religije do književne literature.
Šta to znači konkretno da se „Bosanska lista“ nađe na američkim univerzitetima, školama, bibliotekama? Neko će reći da Vi imate oštar jezik za akademiju?
– Knjiga će staviti Bosnu na mapu kao ranjivu državu, jer svi znamo da genocid nije prvi put počinjen na njenom teritoriju i to od Srbije. Amerikanci širom Amerike i bilo koje starosne dobi poručuju mi da tek sada mnogo više se razumiju u balkanske sukobe i manje su zbunjeni. Najdraže mi je bilo prepravljati tu historiju koja je dirigirana i zamućena od znanih srpskih političara i akademika čiji su nam ciljevi tek naknadno postali jasni.
U knjizi opisujete kako ste s bratom Eldinom odlučili nagraditi svog bolesnog oca putovanjem u Bosnu. Ali, onda priznajete i da je to bilo prvo važnije hodočašće za vas, jer ste se odlučili suočiti s istinom. Kako to da se toliko borite za sjećanje koje bi neki drugi najradije izbrisali?
– Ja nisam nikad bježao od tih sjećanja, nego sam htio da više razumijem koliko je prošlost formirala mene kao mladog čovjeka. Moje putovanje u rodni grad Brčko poslije 20 godina je otključalo taj sef. I onda se taj film počeo razvijati s puno emocija. Ta sjećanja će uvijek biti dio mene i ne bih ih nikad htio izbrisati ili promijeniti. Jedno je sigurno – nisam htio da više budem žrtva i da se osjećam samo kao izbjeglica.
Šta kažu u Vašoj izdavačkoj kući na prijeteće poruke koje ste dobili?
– Kada sam jednu od tih poruka preveo mojoj urednici Vendi Volf (Wendy Wolf), predsjednici izdanja memoara u izdavačkoj kući „Penguin“, koja, inače, voli Bosnu, rekla mi je: „Kenane, znači da si ispričao odličnu stvar kad si im poremetio lončiće u glavi i naljutio ih. Toga će biti i to je normalno“.
Nema više JNA
No, doprinose li ovako brutalne ispovijesti pomirenju ili možda odmažu, čak odugovlače taj proces? Šta je u Bosni najvažnije da bi taj proces bio nastavljen, ako ga ima?
– U knjizi sam opisao kako naše bivše komšije imaju kolektivnu amneziju. „Vidi šta su nam političari uradili“ je čuveni citat koji najčešće možeš čuti u Brčkom. Ili „gdje ste bili i što se niste vratili“ pitanje je koje su bivše komšije postavljali nekim mojim prijateljima, kao da smo mi otišli na jedan veoma dugi odmor i vratili se na vanzemaljsku planetu. Knjige su najvažniji način da se sačuva memorija za sve ono što se desilo i najveća osveta za sve one zločine koje su neljudi počinili nad nevinima. U BiH nikad nije bilo izvinjenja, ratni zločinci se slave, žrtve ponižavaju, zločin nagrađuje, reparacije od Srbije nikad nije bilo, jer bizarno je da ona nije pronađena krivom na Sudu u Hagu. Prema tome, u Bosni taj proces nije počeo koliko ja pratim. Ti isti koji čekaju presude u Hagu, iza sebe su ostavili svoje pijune, nacionaliste i mrzitelje drugih naroda.
Milorad Dodik, malo-malo, najavljuje referendum o odvajanju RS od BiH? Prošle nedjelje je u „Newsweeku“ najavio kako će se to „dogoditi iznenada“?
– Ne smeta mi to. Ja volim kad on prijeti otcjepljenjem. RS nije država u državi i to bi bilo ilegalno po Ustavu koji, iako disfunkcionalan, ipak, kao Dejtonski mirovni plan zabranjuje cijepanje BiH. Kad se Bosna nije mogla razbiti u više država 1992. godine, ne može ni sada. Granica u Bosni i Hercegovini je stoljećima bila Drina i tako će i ostati. Prema tome, njegov iznenadni referendum bi mogao dobiti „iznenadni odgovor“. Dodika je uhvatila predizborna groznica, ali on dobro zna da bi proglašenje neke nove vještačke „države“ izazvalo međunarodni fijasko. A ovog puta nema ni JNA ni Srbiju da ga brane ljudstvom i oružjem.
Kako se na te stalne Dodikove prijetnje još gleda iz američke perspektive? Šta Vi o tome čujete srećući dobro obaviještene ljude?
– Prvo, Bošnjaci nisu nestali kao narod, a popis će to dokazati. Drugo, Vašington i Evropa odavno govore kako nema teoretske šanse za otcjepljenje RS. Dodik zna da bi odmah bio smijenjen. Možda griješim, ali i dalje imam dojam da bi se to dogodilo s jednim telefonskim pozivom i to u Beograd. Sišao bi s vlasti prije nego što bi izgubio na izborima. Prema tome, Dodik samo blefira.
Entiteti će biti ukinuti kada se Mladiću i Karadžiću presudi
– U Vašingtonu se odavno govori o Dejtonu 2. Trebala bi se napraviti nova regionalizacija BiH. Lično mislim da entitete treba ukinuti. To će se i desiti kad se Mladiću i Karadžiću presudi u Hagu. Kada se oni proglase krivim za genocid. I ja smatram, bez ikakvog ustručavanja, da je RS genocidna tvorevina. Vjerujem da će doći dan kada će ona sasvim legitimno, na osnovu činjenica i pravnih argumenata, biti proglašena nelegalnom, jer je stvorena na temeljima genocida.
To su vrlo hrabre tvrdnje za književnika. Na čemu ih bazirate?
– Samo na argumentima koji su svima dostupni u arhivima sudova i mnogim svjetskim bibliotekama te, na koncu, na osnovu svjedočanstava žrtava koje su preživjele genocid u BiH. Drugo, kao i u svakoj državi na Zapadu, demokratsko glasanje treba potvrditi da većina vlada, a ne obrnuto, kao što je trenutno stanje u BiH. Princip da su svi narodi ravnopravni i poštovani mora se uvažavati, ali i princip da svi narodi i građani neke zemlje trebaju uvažavati i svoje obaveze prema nezavisnoj i cjelovitoj državi.
Šta, zapravo, mislite pod tim „vladavina većine, a ne manjine“? Zvučite prilično buntovno, mladalački, a stariji bi rekli, možda čak pomalo i naivno…
– A kako drugačije! Uz svu odgovornost za javnu riječ, mi ovdje u Americi imamo slobodu mišljenja i izražavanja. Tako sam pisao i pišem i tako o svemu govorim. Dakle, mislim da se bosanski narod ipak treba probuditi i biti više aktivan i manje puštati da im svi oni korumpirani političari sa svih strana političkog spektra i iz svih etničkih torova kroje život, a da oni za to plaćaju iz svojih džepova. Možda zvuči buntovno, i mladalački, ali ta promjena neće stići od generacije naših roditelja, nego mladih intelektualaca. Naravno, uz nadu i obavezu da ne bude nasilja koje smo vidjeli prije nekoliko mjeseci.
Ne pravite greške Vaših roditelja
Šta biste na kraju poručili mladim ljudima iz Vaše generacije na Balkanu i u BiH?
– Nemojte napraviti iste greške koje su vaši roditelji napravili!
Izvor vijesti: Avaz.ba
