Kur'anske i sunnetske osnove izvršavanja vjerske obaveze kurbana

Odavno se kod nas i u ostalom islamskom svijetu osjetila potreba za širim proučavanjem izvršenja obaveze kurbana. Ova potreba je u novije vrijeme postajala sve nametljivija, najprije zbog promjene životnih uslova, zatim zbog tendencija ujednačenosti među ljudima, potom zbog razvijenih urbanih sredina, onda zbog mogućnosti čuvanja mesa u hladnjačama i, na kraju, zbog prakse konzerviranja i prenosa prehrambenih, pa i mesnih artikala uopšte.

Ako navedenom dodamo još i to da Islamska zajednica dugi niz godina koristi izvršenje ove vjerske obaveze za izdržavanje Gazi Husrevbegove medrese u Sarajevu i pomaganje prehrane njenih učenika, a od ove škol. 1977/78. god. i studenata Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu, i od iduće školske 1978/79. godine, ako Bog da, i učenica GHM, onda izučavanje ovog pitanja postaje obavezno, pa i nužno, jer je poznata činjenica da naš vjernik želi, u granicama svojih mogućnosti, da sve svoje vjerske obaveze izvrši onako kako treba i onako kako bi njihovo izvršavanje bilo što je moguće svrhovitije, korisnije, šeriatskije i namjenskije. On na tom putu ne žali ni truda, ni ulaganja, a ni napora. Čini nam se da on u tom pogledu može biti uzor vjerničke privrženosti u islamskom svijetu.

Dodamo li spomenutom još i to, da više nije u pitanju lično konzumiranje mesa, jer se isto nalazi u izobilju na domaku ruke svakog našeg čovjeka, pa prema tome i na domaku ruke svakog našeg vjernika, onda pitanje izvršenja vjerske obaveze klanja kurbana postaje samo po sebi prioritetnog karaktera, jer je u tom slučaju u pitanju izvršenje jedne vjerske dužnosti kojoj musliman sam od sebe mora da posveti posebnu pažnju obzirom da ona ima svoje kur'anske i svoje sunnetske kategoričke osnove.

Polazeći isključivo sa kur'anskog i sunnetskog stanovišta rješavanja izloženog problema, pokušaćemo mu, ovdje, prići teoretski i praktično, vodeći računa o našim svakodnevnim uslovima i stvarnim mogućnostima primjene ovog obaveznog vjerskog propisa, jer je samo tako moguće pravilno primijeniti datu ustanovu i obavezati se na njeno ostvarivanje rječju i djelom, sagledavajući najprije kur'anske, a onda sunnetske osnove izvršavanja ove vjerske obaveze.

Kur'anske osnove izvršavanja obaveze kurbana

“Bog (dž.š.) je učinio Kabu svetim hramom koja je utočište svakome; odredio mjesece u kojima je zabranjeno prolijevanje krvi, kao i žrtve koje su naročito obilježene. To sve zato da vi znate da Allah dž.š. zna sve što je u kosmosu, kao što savršeno zna svaku stvar. Znajte da On kažnjava za nevaljala djela, da oprašta što hoće i da je milostiv. Poslanikova (a.s.) dužnost je da samo prenese i poduči. Bog (dž.š.) zna šta vi javno, a šta tajno radite. Reci: nije jednako zlo i dobro, makar se i čudio mnoštvu pojava zlog. O razumni! Izvršavajte svoje obaveze prema Allahu dž.š. da bi ste se spasili.” (Maide 97-100)

Objašnjenje navedenih ajeta treba tražiti u cjelokupnom kontekstu njihovog mjesta u navedenom poglavlju koje sadrži različite propise, a koji se odnose na raznovrsnost prirode islamskog života i njegovih pojava, između kojih je uočljivo upozorenje koje se odnosi na Kabu kao sveti Božji hram, odabrane mjesece, žrtve i obilježja, kao i ljudsku potrebu za mirom i sigurnošću, te ukazivanje vjernicima da uvijek trebaju imati na umu da Allah dž.š. zna sve, kao što potpuno zna i interes ljudi koji snose odgovornost za svako svoje djelo, dodajući tome i upozorenje svakom čovjeku da i sam Božji poslanik a.s. ima određeni zadatak, a to je da prenese Objavu, da je objasni i da istoj pouči ljude, da je Allah dž.š. posmatrač njihovih djela i da zna sve što čine, registrujući svako od njih bilo da je tajno ili javno učinjeno. Potom naređuje Svome Poslaniku a.s. da svim ljudima prenese da se ni u kom slučaju ne može smatrati da je zlo djelo isto što i dobro, odnosno da dozvoljeno i zabranjeno nisu jedno te isto, bez obzira na mnoštvo pojava nevaljalog, i obraća se razumnim i objektivnim ljudskim duhovima da budu bogobojazni ako žele svoj spas.

Iz datog objašnjenja proizilazi jasno značenje spomenutih ajeta da islamski propisi imaju za cilj materijalni i duhovni interes ljudi i da, kur'anski shvaćeni, predstavljaju konačnu uputu čovjeku u njegovom vječitom traganju za svim onim što god je korisno za ljude i što god je u njihovom općem interesu. Jednostavno rečeno, oni predstavljaju najbolje sredstvo za stalno razvijanje snage muslimana, izgradnju njihovih zemalja i podizanje standarda, uz čuvanje Božjih svetosti i granica koje je On postavio određujući što je dozvoljeno, a što je štetno, što je dobro, a što je zlo, što je pravda i dobročinstvo, a što je nasilje i eksploatacija.

Očito je da su ajeti u potpunoj skladnosti s općim kur'anskim propisima koji jasno potvrđuju svoju vječnost, jer su uvijek u skladu s interesima čovječanstva, njegove časti, koristi, dobra, duha i razuma, i da ih niko ne može zanemariti i ignorisati.

Mir i sigurnost u vjeri obuhvataju sve i s obzirom na tu osobenost čovjek može da nađe svoj mir i da u njemu izvrši obračun sa samim sobom, svojim htjenjem, nadom, kolebanjem i koračanjem, požudama i odricanjima, lažima i istinama.

“Tako je to, jer ko god poštiva Božje zapovjedi radi to od srca koje je sačuvano od nevaljalština.” (Hadždž 32)

Poštivati Božje zapovjedi znači izvršavati ih djelom i osjećati ih dušom, odnosno živjeti s njima i raditi za njih. Kur'anski izraz “še'airullahi” treba shvatiti kur'anski, što znači izraz koji se ne odnosi samo na izvršenje svih Božjih odredaba i naredaba, poštivanje njegovih zapovjedi i klonjenje od njegovih zabrana i čuvanje od njegovih upozorenja, već se odnosi i na sve Božje propise bilo u kom pogledu date u Kur'anu i obrazložene u Sunnetu.

Jedan od Allahovih propisa, še'arirullah, je i oba­veza klanja kurbana. Ovaj šerijatski propis ustanovljen je druge godine po hidžri, odnosno po dolasku Muhameda a.s. u Medinu. Te godine su muslimani prvi put prisustvovali Muhamed a.s. izvršenju ove vjerske obaveze, koji se, odmah nakon klanjanja bajramskog namaza i završene hutbe, vratio kući i zaklao dva kurbana: prvi je zaklao za sebe i svoju porodicu, a drugi je zaklao za svoj ummet učeći za vrijeme oba klanja: “Allahumme inne haza minke ve ilejke” što znači “Bože ovo je od Tebe i Tebi”, jer je ispravno smatrao da sve što čovjek posjeduje, da mu je to Allah dž.š. dao, a niko drugi, imajući u vidu svoje kur'ansko shvaćanje i izvršenje obaveze da to pripada samo Allahu dž.š. i nikom dru­gom.

Ugledajući se na svoj jedini i najveći ljudski uzor, Muhameda a.s., muslimani su odmah počeli primijenjivati ovaj propis koji, po svojoj biti, predstavlja sjećanje na nagradu koju je Allah dž.š. dao Ibrahimu a.s. u zamjenu za njegovu nepokolebljivu spremnost: žrtvovanje svog sina Ismail a.s. i iskrenu zah­valnost i ljubav prema Allahu dž.š.

Žrtvovanje kurbana bilo je poznato u životu i istoriji svih ranijih naroda. Svaki je narod imao svoj put i način kako ide kroz život i kako živi: “Mi smo svakom narodu odredili put kojim ide” — (Hadždž 75). U kontekstu življenja naroda rađaju se određene osobenosti koje ga odlikuju, dajući mu karakteristike koje određuju i njegov identitet, odnosno karakterišu njegovu ličnost.

Mudrost kur'anskih propisa u svjetlu kurbanske obaveze

Prateći izvršenje vjerske obaveze kurbana kroz istoriju, dolazi se do zaključka da je ona stara ko­liko je staro i samo čovječanstvo i da je tek u Islamu osmišljena u pravom smislu riječi. Ona tek u njemu dobija svoje pravo mjesto i ukazuje na mudrost njegovog izvršenja i propisa.

Kurban je u prvom svom stadiju bio poznat pod ovim izrazom. Prvo su ga u praksi primijenili Adem a.s. sinovi Habil i Kabil kao što Kur'an govori:

“Ispričaj im događaj dvojice Ademovih sinova. Obojica su prinijeli kurban, od jednog je bio primljen, a od drugog nije. Tada onaj reče: “Sigurno ću te ubiti.” Ovaj odgovori: “Bog dž.š. prima samo od bogobojaznih.” (Maide 31)

Stariji komentatori Kur'ana proučavajući pomenuti ajet ukazuju na to da je onaj od koga je kurban primljen bio Habil, a onaj od koga je odbijen bio je Kabil. Na osnovu kur'anskog teksta moguće je jedino tvrditi da se ovdje radi o izvršenju vjerske obaveze kurbana u materijalnom pogledu, a da se uopće ne radi o kurbanu života i djeteta. Interesantno je ovdje napomenuti da se kod nas ustalio kur'anski izraz “kurban”, a ne fikhski “udhije”.

Znači da je osnovna mudrost izvršenja vjerske obaveze kurbana približavanje Allahu dž.š. kao što se to Kur'anom potvrđuje kad god se govori o ovom propisu. Takav je slučaj, kako se vidi, i u ovom ajetu. Od tada pa do dolaska Ibrahima a.s. institucija kurbana prošla je kroz svoje različite faze, na šta nam ukazuje i sam Kur'an. Govoreći o Ibrahim a.s. koji izvršavajući svoje obećanje prema Allahu dž.š, bira najdraže što ima za kurban, bira sina Ismaila a.s. za izvršenje ovoga obećanja.

“Pošto je odrastao da može zajedno s ocem da radi i zarađuje, reče mu otac: “Sine! vidio sam u snu da te dajem kao kurbana, pa razmisli šta ćeš na to reći! Reče: “Oče! čini što ti je naređeno! Naći ćeš me, ako Bog da, od onih koji su strpljivi.” Obojica su se pokorili Božjoj volji i njegovoj zapovjedi i Ibrahim a.s. je povalio svoga sina na stranu kako bi izvršio svoju obavezu. Mi smo ga zvali: “Ibrahime, ti si ispunio Božju zapovijed koja ti se u snu pokazala. Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine. Ovo je bilo jedno veliko iskušenje. Mi smo mu u zamjenu dali velikog kurbana.” (Saffat 103-110)

Teško je u ovom kratkom radu govoriti o ajetima koji se u Kur'anu nalaze prije i poslije navedenih ajeta, a koja u prvom slučaju govore o opštoj ljudskoj čežnji za porodom i nasljedstvom, o urođenoj i prirodnoj sklonosti čovjeka za djecom, a u drugom slučaju o veličanstvenoj nagradi koja pripada čovjeku i da mu pred jednim teškim, tako reći nepovratnim gubitkom, vraća sve! Reći ćemo o tome samo kratko da se u oba slučaja radi o neponovljivoj ljudskoj poemi kur'anskog kazivanja koje potvrđuje kako se sa nepokolebljivim vjerovanjem u Allah dž.š. prevazilaze sve teškoće, tragedije i nedaće. Takav je slučaj bio s Ibrahimom a.s., kur'anskim primjerom dolaska do vjerovanja i kur'anskom snagom podnošenja svega za očuvanje stečenog vjerovanja.

Zadržaćemo se kratko na ajetima koja su ovdje navedena, a koja nam ukazuju na vjerovanje dviju generacija: generacije kaja odlazi, predstavljene u ličnosti Ibrahima a.s., i generacije koja dolazi, predstavljene u ličnosti Ismaila a.s. Obje generacije, odnosno obje ličnosti pokazuju svoju nepokolebljivu privrženost vjerovanja u Allaha dž.š. Žrtvovanje za vjerovanje ne zna za granice, ljubav prema vjerovanju ne zna za nedaće, čežnja za zadovoljstvom Allaha dž.š. ne zna za cijenu. Otac žrtvuje za kurban najdraže što posjeduje, a sin opet daje od sebe najviše što ima. Zar može postojati veličanstvenija priča ljubavi prema Istini, odnosno prema Allahu dž.š.? Zar je onda čudo što je Ibrahim a.s. prozvan Halilullah— Božji prijatelj! Kur'anski simbol zamjene kurbana u slučaju Ibrahim a.s. ostao je uzor svim vjernicima koliko treba davati za rad na putu ostvarivanja vjerovanja, koliko treba ulagati na putu stvaranja uslova za očuvanje vjerovanja i koliko treba biti nepokolebljiv na putu potvrđivanja svoga vjerovanja. Zar se može na nečemu drugom više učiti nego što to treba da se čini na Kur'anu? Zar su nam potrebni drugi uzori i primjeri? Naučimo se učiti na Kur'anu i naučimo se živjeti s tim učenjem svim svojim bićem!

Ono što nas ovdje dalje interesuje jeste izvršenje vjerske obaveze kurbana. Smatramo, da smo ovdje naučili dosta. Jednostavno smo ukratko vidjeli šta je Islam učinio na ovom planu i kolika je čovjekova svetost o njegovom shvatanju. Učeći nas požrtvovanju, Kur'an nam govori kako je izvršenje obaveze kurbana došlo kategorički jasno u svakom pogledu. U poglavlju Kevser se kaže:

“Klanjaj Allahu dž.š. i žrtvuj kurban”, koje riječi većina islamskih komentatora i pravnika smatraju da se odnose na obavezu izvršavanja namaza i obavezu izvršavanja kurbana, pa bi s tog stanovišta gotovo svaka muslimanska porodica bila dužna izvršiti vjersku obavezu kurbana, što po ovom gledanju čini obaveznu vjersku dužnost, a po drugima ova obaveza bi bila samo pretvrđenog sunnetskog, odnosno vadžibskog karaktera. Smatramo, da i jedno i drugo shvatanje obavezuje savremenog vjernika, s obzirom na standard uslova njegovog života i njegovih mogućnosti.

Bilo kako bilo, jedno je sigurno: Kur'an traži njeno izvršenje od strane muslimana s jedne, a i sam Muhamed a.s., kao što ćemo to vidjeti, izvršavao ju je s druge strane. Prema tome, kur'anske i sunnetske osnove izvršenja ove obaveze su očito, u granicama mogućnosti svakog muslimana, obligatne. Jednostavno rečeno da se shvatiti, nakon iskrenog i zrelog razmišljanja, da se mudrost izvršenja ovog propisa ogleda u tome da se čovjek nauči žrtvovati na putu svoje vjere, svoje zajednice, svoje zemlje i svoje sredine, vodeći uvijek računa o humanističkim interesima i zajedničkim potrebama. Ako se vjernik na to navikne, a uz to i na izvršavanje ostalih islamskih obaveza, onda takvom vjerniku sve teškoće postaju lahke, kao što mu i sve drugo u radu na Božjem putu, na putu vjere, na putu domovine i na putu ostvarivanja općeg ljudskog dobra postaje milo i lahko.

Nadovezujući se na izloženo, postaje jasno da je ljudsko društvo znalo od svog nastanka i svoje spoznaje Boga dž.š. za izvršenje vjerske obaveze kurbana, nastojeći se približiti Bogu dž.š. i postići Njegovu nagradu. Uostalom, na to nas Kur'an kategorički upozorava i opominje, jer je očito da su svi narodi u istoriji poznavali i da poznaju ustanovu približavanja Bogu dž.š. posredstvom izvršavanja vjerske obaveze kurbana. Kur'an nam to potvrđuje riječima:

“Svakom narodu odredili smo mjesto da spominje Allaha dž.š. za sve ono što smo mu dali da žrtvuje. Bog dž.š. je samo Jedan, Njemu se predajte i obraduj ponizne. To su oni kojima, kad se spomene AIlah dž.š. srca zatrepere, strpljivi su kad god ih snađu nevolje i teškoće, klanjaju namaz i dijele od svega što smo im dali.”  (Hadždž 34 i 35)

Iz navedenih kur'anskih riječi ovdje se jasno vidi upozorenje da je AIlah dž.š. zadužio svaki narod na izvršenje obaveze kurbana kako po vrsti, tako i po mjestu, a onda i po formi, jer kur'anski izraz “menseken”, ovdje ima takav smisao da ljudi spominju Allaha dž.š. kod svakog, pa i takvog klanja, zahvaljujući Mu se za sve ono što im je dao na upotrebu, pa i životinje koje je odredio da se mogu upotrebljavati za izvršenje obaveze kurbana. Komentar ovim riječima daje sam Kur'an, ukazujući da je po samoj prirodi života Gospodar svih ljudi jedan, bez obzira na njihova shvatanja, pripadanja, opredjeljenja i ubjeđenja, i da je mnogoboštvo, sa prirodno-logičkog stanovišta, ljudska zabluda, i da je sa islamskog stanovišta dužnost svih ljudi da sami sebe obavežu na iskrenost, istinu i poniznost. Takvo predavanje Allahu dž.š. obavezuje Muhameda a.s. da obraduje iskrene pripadnike s tim da ih čeka Allahova nagrada i Njegovo zadovoljstvo. Ta nagrada pripada onima čija srca, kad se spominje AIlah dž.š. zatrepere od iskrenosti, zadovoljstva i skromnosti pred Njegovom veličinom, Njegovom milosti i ljubavi kojom obasipa čovječanstvo; a ako ih zadesi nesreća i teškoća, strpljivi su i prevazilaze ih, redovno izvršavajući obavezu namaza i pozitivno djeluju na različitim poljima čovjekovog materijalno-duhovnog izražavanja.

Oba ajeta se tako uklapaju u kur'ansku sistematsku predmetnu cjelinu svojih pred i post ajeta, pa se može kategorički zaključiti da imaju za cilj objasniti ono čime je AIlah dž.š. obavezao čovjeka da radi u prethodnim ajetima, potvrđujući da to što se od njega traži nije ovlaš spomenuto, nego je to jedna od Božjih odredaba koje je AIlah dž.š. propisao svakom narodu, obavezujući ga na njihovo izvršavanje. Ova zakonitost je potpuno u skladu s prirodom Božjeg jedinstva. Isto tako imaju i za cilj da neposredno podstaknu čovjeka na pridržavanje, angažovanje i sprovođenje ajetskog značenja i iskrene ljubavi prema Allahu dž.š. kao i pozivanje na one koji su iskreni vjernici i koji se pridržavaju Allahovih granica, izvršavaju Njegove odredbe i ulažu koliko god mogu na sprovođenje kur'anskih odredaba.

Mnogi komentatori Kur'ana na osnovu konteksta citiranih ajeta zaključuju da im je najvjerovatniji uzrok pitanje upućeno Muhamed a.s. koje se neposredno odnosilo na instituciju obaveze kurbana i izvršenje propisa koji se odnose na tu materiju.

Kako se vidi, Islam usmjerava svako ljudsko djelovanje u pravcu približavanja Allahu dž.š., što znači da svaka naša radnja i obožavanje, riječ i djelo, kretanja i običaj, treba da budu usmjereni u tom jedinstvenom pravcu, čime se mora karakterisati čitav život jednog muslimana.

Na bazi ovog shvatanja, svaki kurban koji za svoj osnovni cilj nema navedeno, predstavlja jednostrano zadovoljavanje materijalne potrebe ljudskoga života. To nam potvrđuju i kur'anske riječi u citiranim ajetima, koje nas obavezuju na spominjanje Allaha dž.š. kao osnovnog cilja izvršenja ove vjerske dužnosti, uz neposrednu akciju žrtvovanja na Njegovom putu.

Neposredno iza toga dolazi kur'anski zaključak i kur'anski odgovor na obavezu izvršenja spomenutog vjerskog obreda: Zašto? Kategorična potvrda i upozorenje čovjeku da je samo Jedan Bog dž.š. i da Mu se čovjek kao najsavršenije stvorenje treba angažovano predati, kako bi u tome našao svoje smirenje, spokojstvo i oslobađanje od robovanja bilo kome i bilo čemu drugom do Njemu Jedinome! Spominjanje Allaha dž.š. pokreće cjelokupno vjernikovo biće, aktivirajući sva njegova osjećanja, sudbinu i razmišljanja i podsjeća ga da u životu treba i mora imati strpljenja, snage i volje, kako bi potpuno izvršio svoju zadaću, opravdao svoj život i potvrdio svoje postojanje.

Odmah iza navedenih ajeta slijede dva druga ajeta:

“Stoku smo vam učinili od obilježja Božje vjere. Za vas u njima ima dobra. Spominjite Božje ime nad njima kad ih postavite u redove. Kad padnu na stranu, jedite njihovo meso i hranite skromna siro­maha i prosjaka. Tako smo vam ih podčinili da bi bili zahvalni. Bogu dž.š. neće nikada stići njihovo meso ni njihova krv. Njemu će stići bogobojaznost”.  (Hadždž 36 i 37)

Prvi ajet upozorava muslimane da je Allah dž.š. izabrao da deve, goveda, ovce i koze mogu biti upotrebljeni za kurban i da su višekorisne, zatim se u njemu govori o načinu klanja uopšte i čovjekovog ponašanja za to vrijeme prema kurbanu, uz njegovo obavezno spominjanje Allahovog imena prije vršenja klanja, kao i o načinu raspodjele kurbanskog mesa, upozoravajući na kraju pomenutog ajeta da je Allah dž.š. stvorio pomenute životinje i namijenio ih za određenu čovjekovu upotrebu, kako bi isti osjetio svoju obavezu zahvalnosti za Allahovu nagradu i milost.

Drugi ajet opet naglašava da je Allah dž.š., odre­đujući izvršenje ove vjerske obaveze, odredio da je njen osnovni cilj duhovno-moralnog karaktera koji treba da rezultira preporađanjem srca izvršioca ove vjerske dužnosti i njegovu samoobavezu na žrtvovanje, rad i čuvanje islamskih propisa i izvršavanje kur'anskih obaveza, jer drugačije nema koristi od svoga kurbana, a Allah dž.š. je Kur'anom objasnio sve obaveze, odredio granice dozvoljenog i uputio čovjeka na koristan, svrhovit i pošten život na čemu Mu čovjek treba da zahvali. Izvršavanje kur'anskih obaveza, poštivanje njegovih granica i žrtvovanje na dobrom putu, zaslužuju da budu nagrađeni. Muhamed a.s. je naređeno da obraduje one koji rade dobro, a najveća nagrada za učinjeno dobro je postignuto Allahovo zadovoljstvo.

Kur'anski odgovor na osnovni cilj izvršenja obaveze kurbana dat je kategorički u riječima: “Bogu dž.š. neće nikada stići njihovo meso ni njihova krv. Njemu će stići bogobojaznost”.  (Hadždž 36 i 37)

Tragajući za osnovnim ciljem izvršavanja ove vjerske obaveze, jasno je da ga prije svega treba tražiti u Kur'anu, a njegov odgovor na to je kategoričan. Očito je da Allahovo zadovoljstvo čovjek ne može postići žrtvovanjem kurbana ni u užem ni u širem smislu riječi, osim ako izvršilac ove vjerske obaveze ne shvati da je osnovni cilj izvršenja svake islamske obaveze, pa i izvršenja obaveze kurbana, da se čovjek etički usavrši, prekali, obogati i humaniziran, da osjeti ljubav prema istini, pravdi i svemu lijepom i humanom. Da osjeti da treba da živi, radeći za dobro i boreći se protiv zla. Sasvim je jasno da je osnovno mjerilo za valorizovanje svakog ljudskog djela po islamskom gledanju postignuti etički efekat potvrđivanja čovječnog u čovjeku, realizovanje njegove ljudskosti i usavršavanje njegove bogobojaznosti, čiji cilj treba da bude na umu svakom iskrenom, dobronamjernom i rodoljubivom vjerniku, koji stalno ulaže svoje napore za postizanje Božjeg zadovoljstva. U drugom poglavlju Kur'an kaže:

“Reci: Moja molitva, moj kurban, moj život i moja smrt pripadaju samo Allahu dž.š. Gospodaru svih svijetova” (En'am, 162.) Do AIlaha dž.š. ne dopire meso, ni krv, niti bilo koja druga materijalna žrtva, već bogobojaznost, a ona predstavlja ljepotu, pošte­nje, ljubav prema ljudima, rad za dobro i rad protiv zla, pravednost, lijepo ponašanje, iskrenost i sl. Zato musliman ne može u životu bilo šta da učini, a da ne živi srcem, umom i dušom, ispunjavajući svaki pokret mislima na AIlaha dž.š. i nastojeći da postigne Njegovo zadovoljstvo, u želji da doprinese društvu i zajednici u kojoj živi, radi i djeluje. To je smisao izvršenja obaveze kurbana: čežnja za duhovno-etičkim preporađanjem samoga sebe, želja za humaniziranje svoga života i altruiziranjem svoga ponašanja i odnosa prema svakom. Izvršenje obaveze kurbana predstavlja posebnu pouku vjerniku kako treba da se založi u radu na ostvarivanju kur'anskih propisa i njihovom istinskom sprovođenju rječju i djelom.

Sunnetske osnove izvršavanja obaveze kurbana

U okvirima datog kur'anskog obilježja propisano je i muslimanima da izvršavaju obavezu žrtvovanja kurbana onako kako je to čino i sam Muhamed a.s. koji je, kad god bi kupovao kurban, kupovao dva: jednog je klao za čitav svoj ummet, izgovarajući prilikom izvršenja ovog značajnog vjerskog obreda slijedeće:

Ebu Raifa r.a. prenosi da je Božji poslanik a.s., kada bi kupovao kurban, tražio da izabere najljepšeg, a kada završi sa hutbom na Bajram, izabrao bi od dva kupljena kurbana jednog i sobom ga zaklao izgovarajući: “Bože, ovo je od mog čitavog ummete za svakog onog ko svjedoči da si Ti samo Jedan i ko svjedoči meni da sam prenio Objavu”, a potom bi uzeo drugog i sobom ga zaklao izgovarajući: “Ovo je od Muhameda i Muhamedove porodice”, a zatim bi ga podijelio siromasima i uzeo nešto za sebe od oba kurbana. Proteklo je dugo vremena a da niko od Benu Hašima nije klao kurban, jer se zadovoljio da je to učinio Muhamed a.s. za njega.

Daleko bi nas odvelo ako bi navedeni hadis objasnili onako kako bi to sami ovdje željeli, jer bi trebalo prije svega navesti njegovo proučavanje od strane učenjaka Nevevije, Hambela, Madže, Malika, Maverdija, Hejsemija, Sujutija i drugih velikana ovog područja islamske misli. To treba uraditi drugi put. Međutim, ne može se propustiti ova prilika a da se ne ukaže na jedan veliki smisao ovog hadisa, a to je kurban Muhamed a.s. za čitav ummet, što ukazuje na njegovu posebnu brigu za njega i njegov položaj, što nam potvrđuje i dio samog hadisa.

Mnogi od spomenutih učenjaka smatraju da će siromašni muslimani, koji nemaju mogućnosti da izvrše svoju obavezu kurbana, imati nagradu za kurban zato što ga je Muhamed a.s. činio za čitav svoj ummet. To nam potvrđuju i riječi koje prenose pomenuti i drugi islamski učenjaci u svojim značajnim naučnim djelima, jer je Božji poslanik a.s., izvršavajući ovu obavezu, nad jednim od svojih kurbana govorio i riječi:

Ovo je od mene i od onih koji ne mogu zaklati kurban od moga ummeta.” Po ovom hadisu znači da se jedan kurban može zaklati i za cijelu porodicu, kako nam ovu praksu iz Muhamed a.s. vremena pre­nosi poznati ashab Ebu Ejub EI-Ensari govoreći:

“Čovjek je, u Muhamed a.s. doba, klao u kurban jedno bravče za sebe i svoju porodicu”.

Mišljenje profesora Muhameda Hasana Abdulaziza

Spomenuti i poznati savremeni islamski naučnik smatra da je pri sprovođenju kur'anskih i sunnetskih osnova izvršavanja vjerske obaveze kurbana potrebno uraditi slijedeće:

1. poduzeti sve mjere za čuvanje  kurbanskog mesa,  kako bi se  kasnije mogla   izvršiti  njegova podjela onima kojima ono i pripada i onima kojima je potrebno;
2. da se u savremenim uslovima klanje kurbana vrši na određenim i za to stručno pripremljenim mjestima koja  omogućuju pravilno i, ako je moguće reći, bezbolno klanje, uz zaštitu kurbanskog mesa u hladnjačama, što omogućava dugotrajnije korištenje mesa;
3. zaštititi kože kurbana i osigurati njihovu prodaju za najkorisnije islamske svrhe, tj. za potrebe siromašnih u islamskom, pa i u čitavom svijetu;
4. ukazati na današnju lošu praksu klanja kurbana na Mini, i na sve ono što se dešava u vezi s tim, jer se najveći dio kurbanskog mesa, kao i koža, na tom velikom hadžskom mjestu spali ili zatrpa buldožerima, što je suprotno od osnovne duhovno-materijalne svrhe izvršavanja ove vjerske obaveze;
5. zahtijevati zajedničku akciju islamskih učenjaka na ovom polju, jer su oni i  najodgovorniji za sve propuste vezane za izvršavanje ove značajne vjerske obaveze.*

Akcija Islamske zajednice na prikupljanju kurbana i kurbanskih kožica i njeno iskustvo, potrebe i obaveze

Shodno izloženom, kao i pomenutom mišljenju islamskog naučnika, akcija koju je preduzela IZ-a na našem području za sakupljanje kurbana, čuvanje njihovog mesa i upotrebu istog za prehranu učenika Gazi Husrevbegove medrese, zatim za prikupljanje kurbanskih kožica i prodaju istih za potrebe pomenutog našeg islamskog zavoda, najbolji je primjer kako, u savremenim uslovima, treba sprovoditi kur'anske i sunnetske osnove oko izvršavanja ove vjerske obaveze, uz omogućavanje vjerniku da izvrši svoju vjersku dužnost. Ta akcija, kao i njena primjena u našim sadašnjim uslovima potvrđuje koliko IZ vodi računa o pravilnoj i korisnoj primjeni određenog islamskog propisa, što istovremeno omogućava našem vjerniku da praktično i stvarno primijeni sve islamske propise i izvrši ovu vjersku odredbu za najbolje svrhe.

Islamska zajednica je od svega spomenutog poduzela sve što je bilo u njenoj moći kako bi omogućila vjerniku da uz najbolje ispunjenje šerijatskih odredaba izvrši svoju vjersku obavezu kurbana, a potom da najbolje iskoristi i upotrijebi kurbansko meso i kurbanske kožice. Sadašnja akcija sakupljanja kurbana i kurbanskih kožica za Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu i prehranu njenih učenika, a zatim i za prehranu studenata Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu, a, od iduće školske godine, ako Bog dž.š. da, i učenica pomenute medrese, predstavlja primjer za kojim bi se trebao povesti čitav islamski svijet. Jer, dugogodišnja praksa IZ na našem području prerasla je u istinsku primjenu kur'anskih i sunnetskih osnova izvršavanja pomenute obaveze koja je, po prvi put, ovdje, a i u ostalom islamskom svijetu, na jedan ovakav stručan način prezentovana i određena, a pri čijem se ostvarivanju najviše vodilo računa o vjerskom karakteru izvršavanja ove kur'anske obaveze, koja u osnovi ima svoj vjerski i duhovni smisao, vrijednost i značaj.

Eto, u navedenom svjetlu, pokušano je na ovom mjestu da se razmotre, koliko god je to ovog puta bilo moguće, kur'anske i sunnetske osnove izvršavanja pomenute vjerske obaveze, u želji da primjena spomenutih kur'anskih i sunnetskih riječi zauzme svoje pravo mjesto u našem vjerskom životu i radu.

* Minber ul-lslam br. 12, god. 26, Zul —hidždže 1388 g.h. februar 1969. godine, str. 121—123.

(Preuzeto iz knjige “Smisao i značaj kurbana”, Starješinstvo Islamske zajednice  u SRBiH, Sarajevo, 1978, str. 9-26)