ŽENE, BOŠNJACI I RAT

Da li se Rusi spremaju za rat i da li će ponovo veliki svjetski rat? Je li tačno da se 300.000 četnika sprema za još jedan rat? Koliko je Bosna spremna da se odbrani? O tome sve češće ovih dana razmišljam, čudeći se dobro da i danas poslije 22 godine od početka rata u Bosni ne prestajemo da se sažaljijevamo na ono što smo doživjeli. Kao da je bilo juče; knjige, filmovi, tv, radio, razne društvene mreže, portali i internet stranice pružaju nam najčešće sliku onoga što smo doživjeli – strahote rata kojima se i danas čudimo da su nam mogli uraditi, a nikako da shvatimo da smo doživjeli ono što je posve normalno u vrijeme rata da se desi, ono što gotovo svaki rat sa sobom donosi, ono što rade moćniji nad nemoćnima. Iako smo doživjeli po ko zna koji put genocid, mi Bošnjaci i dalje vjerujemo u ljudskost u ratu. Da li smo zaista toliko glupi, ili smo neznalice, ili smo zaista toliko dobri i naivni? Zbog čega vjerujemo da u vrijeme rata neko može biti dobar? Možda vjerujemo jer smo znali da su ti ljudi bili u miru dobri ljudi? Ili? Da, u dobro u čovjeku možemo vjerovati ali samo u miru, ne u vrijeme rata – u vrijeme borbe za opstanak. U ratu je rat, vrijeme ubijanja i uništenja protivnika. Mnoge historije, mnoge teorije poput Darvinove su pokazale da samo jači opstaje. Zašto onda to i mi Bošnjaci ne shvatimo? Onda kada čovjek zapadne u stanje egzistencinalnog straha, u stanje da misli da mu je život ugrožen, naravno da će sve uraditi da sebe sačuva. Tako je u ratu.

Kada pitamo ljude koji su bili u ratu, zašto su ubijali, većina će reći – pa da oni mene ne bi ubili. Ljudi ubijaju najviše iz straha za svoju egzistenciju i da bi sam opstao. I tako to ide. Protivnik se demonizira, napravi se tako da on postaje samo meta, zlo koju treba uništiti, i samo to se broji. Ako ti njega ne ubiješ, ubiće on tebe. Tako u ratu onaj što je bio i dobar čovjek postaje nečovjek i strašna životinja. U ratnom stanju oslobodi se iz čovjeka životinja i on djeluje tada životinjski. Zato sada dobar učitelj može da siluje svoju učenicu, ili pak da ubije svog učenika, jer u ratu on je za njega nije više učenik, on je tada za njega samo neko od koga mu prijeti opasnost. To je stanje psihe čovjeka u ratu.

Jeste li ikada posmatrali čovjeka kako jede kada misli da je sam? Bio on akademik ili radnik on tada jede halapljivo i životinjski. Da, no kada zna da ga neko posmatra, onda se ponaša kultivirano. U suštini u svakom čovjeku leži životinja kojoj je Bog dao i um. I samo kada je um u jakom stanju da kontroliše tu životinju u sebi, onda je čovjek čovjek.

Danas sam dugo razgovarala sa intelektualcem koji je bio u legiji u Alžiru. Pitam ga da mi objasni kao ratnik, kako se moglo desiti da se na hiljade žena u Bosni i Hrvatskoj siluje? Kako je moguće da ima na hiljade i hiljade manijaka koji to mogu uraditi? Lahko, – kaže. U ratu čovjek često uzima alkohol, ili neku vrstu droge, a uz to strah za svoj život, ili pak razočarenje jer mu je neko možda od drugova stradao od protivničke ruke, kao i to da seksualno nije imao duže ženu, napravi takvo stanje u čovjeku da on više ne razmišlja o ničemu drugom, do da se na njoj, na ženi koju dočepa, na taj način osveti. Sveti se tada njoj, sveti se onom protivniku, on ovim činom misli da ih ponižava, da ih pobjeđuje, da je jak i jači od njih, potvrđuje se tada kao moćnik…

Zaključak, u takvom stanju niko ne bi trebao da očekuje milost, pa ni žena i djeca. To je činjenica. Zato, umjesto da kukamo i žalimo se što smo bili žrtve, mislim da je vrijeme i bolje nam je da shvatimo, da kada dođe rat, ako imamo protivnika, treba se ili boriti protiv njega, ili bježati što dalje od njega, a milost i ljutskost u svakom slučaju ne treba očekivati. U ratu ne očekuj milost! Rat je stanje borbe i samo onaj koji je jači taj će pobijediti. Za rat važi samo parola – važno je pobijediti. U ratu je najvažnije pobijediti.

Bošnjakinje su platile visoku cijenu u ovom ratu. Dokazalo se da nisu bile zaštićene i pošteđene najvećih grozota koji rat nosi sa sobom. Zato sam i sada mišljenja da žene Bošnjakinje ne treba vaspitavati da budu dobre i poslušne žene, već da budu sposobne i borbene žene. Žene koje su spremne i za ratno stanje, stanje kada se moraju zaštititi od poniženja i raznih grozota. Da bi je zaštitio toga treba joj omogućiti i pružiti mogućnost da zna da se sama odbrani. I prije ovoga vijeka su žene bile ratnici, kao i u vremenu trodržavne srpsko-crnogorske i hrvatske, zašto ne i danas? Ne tražim da naša žena bude kao i žena plemena Sarmata koje je dugo opstajalo upravo zahvaljujući djevojkama ratnicama koje se nisu mogle udati prije nego ubiju nekog neprijatelja. Ne to, ali treba ih naučiti da znaju da se odbrane oružjem, umjesto da se uči da bude poslušne i da čeka da je odbrani muška ruka. Puška puca kako iz muške ruke, tako i iz ženske ruke. Zato je treba naučiti da koristi oružje, naučiti je da se bori, a ne da čeka na milost mušku.

To je danas moje razmišljanje o ženama, Bošnjacima i ratu koje završavam Titovom filozofijom – Trebamo biti spemni kao da će sutra biti rat, a živjeti kao da ga nikada više neće biti.

Autor: Dr. Bisera Suljić-Boškailo

(bosnjaci.net)